UVODNA RIJEČ AUTORICE
“Pišem da bih nešto radio. Bez toga bih se razbolio i umro”, konstatira majstor Bukowski u svojim mudrim mislima odnosno u predgovoru “Pokvarenjakovih misli”. Koliko istine ima u toj konstataciji, kaže i moja malenkost u uvodnoj riječi još jedne nove, samostalne zbirke naslova “Početnici”.
Naslov kao i sadržaj zbirke došao je sasvim slučajno u vremenu, odnosno fazi dok su moje tijelo i duša prolazili katarzu boli, a koja nikako ne prolazi, dapače s mojim godinama guši i zatvara optimistički pogled na život.
Najiskrenije, nakon objavljivanja nekoliko pjesama na fb stranici, shvatila sam da sam nakon određenog smirenja strasti, opet započela pobunu protiv svih nepodopština koje prouzrokuje ljudski um, protiv ponašanja i neodgovornosti čovjeka odnosno njega samog u gotovo pa svakom segmentu društva. Čovjek kao biće, kao bitak radi početničke greške koje se brzinom munje šire i stvaraju probleme, uzrokuju lošu karmu i rušenje stepeništem koje je postavljeno za uzdizanje i napredak, a ne kobne padove. I nema te sile, nema tog čarobnjaka koji bi te početničke korake satkane od laži, spletkarenja, sujete i ostalih negativnih vibracija, mogao popraviti, vratiti u kolotečinu i učiniti sve da društvo profunkcionira u jednu slobodu obavijenu istovremeno odgovornošću.
Stihovi su uglavnom pisani standardom iako se tu i tamo, uz želju posebnog naglaska na određeni promašaj, u zbirci mogu naći i pjesme pisane mojom “čakavicom”. No, ponavljam sve je to iz mene prohujalo u određenom momentu posebnog stanja duha, vidjevši i osjećajući puls dešavanju u mojem rodnom gradu, na političkoj sceni ili pak sportskom terenu. Pjesme su prenesenog značaja, dinamičnost potvrđuju pjesničke slike i metafore odnosno moj bunt na sva dešavanja koja me, ponavljam, ne ostavljaju ravnodušnom, dapače, ponekad se i zasramim zašto baš tako mora biti.
Ovog puta lirika dakle nije na pijedestalu ali je rekla bih, jedan vid socijalne uznemirenosti, tema i zaokupiranost još jednog pjesničkog opusa koji će čitatelju dočarati mnoge negativnosti i površnosti čovjekovih postupaka.
Autorica, Denis Kožljan, dipl. educ.
Izbor iz zbirke:
ČISTINA
ostala na mjestu nekadašnjeg
kolodvora, izbrisani zidovi na
kojima ružom bila su ispisana
ženska imena,
okrznuti pločnici bulevara,
dotakla ih osa i ostavila žalac,
čistina, nikad viđena, teško
popravljiva, rokovi istekli,
beton zasušio poput afričke pustinje,
nemam snage, ni volje ni vremena,
a opet u meni tempirana bomba,
ljubav stvara čuda, no, pitam se gdje je,
želim sada da doživim taj vatreni pljusak,
očekujem neka dobra dešavanja,
karte su poprilično nesigurne, ponavljaju
samo par rečenica poput gluhog automata,
možda biti će nešto, možda vratit će se rode
i on s njima na krilima zlatnim,
čekam….stjerana u ćošak…mrzim takvu
jazz izvedbu dok druga strana tamo negdje
ismijava se mojim glupostima,
ronim more, isplakah cijelo jedno prostranstvo
Kalahari pješčane dine,
nema nigdje klica posijane žitarice, zabrinuta
postah ne zbog sebe, mislih i na ostale patnike,
na one mlađahne tinejdžere što u sekund
dodirnu suicidalnu misao ako nije im po volji,
zrak odstajao od duhanskog dima, daleko je
novo proljeće….
ULEGNUĆA
nakotila se ta bezobrazna stvorenja,
ima ih u posljednje vrijeme baš svugdje,
na ulici, tramvaju, na placi, morskim hridima,
razmnožavaju se poput punoglavaca u
zamućenoj bari i dižu frku, probleme
nerješive običnim smrtnicima, ne daju se
popraviti, gnjide tvrdokorne, samožive,
razrogačile oči i zube, cerekaju se svakom
svom uspjehu i provokaciji, izruguju razumu,
čovjeka izluđuju, s njima diče se tek ulizice,
šupljoglavci, hladne tintare, bijede ljudskog uma…
ulegnuća izrešetala asfalt na novim cestama,
u ormarima uspomena, digla prašinu i prekrila
dijelove namještaja koji vjekovima mirisali su
na jabuke i cimet…i što sad!
što učiniti, kako istrijebiti te mizerije koje buče,
plješću po cio dan i slave svoju pobjedu izjedajući
diplome, zlatne pehare i medalje srebrnog sjaja….
NIŠTA SILOM
iznenadih se u trenu,
iako naučena trikovima
starije gospode,
pomislih
možda još uvijek
ima onih pojedinaca što
razmišljaju svojom gornjom,
pa vratih nekadašnje strpljenje,
želim vidjeti novinu,
hoću demantirati sebe,
no,
čovjek se ne mijenja
preko noći,
poneki i nikad,
samo puste želje bauljaju
mislima kad daleko su od
kućnog gnijezda,
i upadaju sami sebi u klopku,
iz koje može ih izvući tek
prisilni osmijeh i čaša crnog,
vidjeh to,
osjetih bezbroj puta,
i ne čudih se,
ne zamjeram,
muško čeljade što izgubilo
putem životnih kočija i zadnji
djelić svog srčanog zaliska,
čitava se priča
svela tek na pokušaj,
u slučaju da nasjednem,
a ja stara karma bila i ostala,
ne koketa
već duša prirodnih
zalisaka koja liječila je prošlost,
budi sadašnjost,
a cestu budućnosti
prepušta glavnom junaku….
ZBIRKU MOŽETE ČITATI NA LINKU:
hvala