Nova zbirka pjesama: “Gnjizdo raspleteno” – Denis Kožljan

UVODNA RIJEČ AUTORICE

Gnjizdo… hiža… dom… Koliko vrimena i strpljenja za ga učiniti, začepiti sve škulje da ne bi mladi tiči, čele, stršljeni, gusinci pali vanka i pak bi jopet sve tribalo znova,

Samo svi uni ki svijaju svoje gnjizdo, bili to krstijani ili tiči, znaju koliko je važno da sve na kraju bude kako tuka.

Gnjizda se pletu na skrivenin mistan, na šegavo, meče se list po list, grana priko grane, a svi mi ke intereša ča je u njemu, bolje je da se maknemo, da gremo ča dalje, da puštimo neka sve gre po palici zakona.

Eto nakon malo dužeg vrimena, počela sam pisati jopet verše na mojen materinjen ČA”, Skupila san forcu, splela kosu od desetak verši, kolajna je samo resla i počela san pensati kako ime dati ten mojen libru. Sve me je tornivalo na tiče i gnjizda aš dok san pisala, tiči su prhali sprid moje terace, kantali na svojen jeziku kega samo oni znaju. Pramaliče je uzelo svoj đir, gusine su na pini anke plele svoju postelju za mlade, jež u vrtlu je gnjizdo skrija kako bunker i pokrija ga z travon. I tako su ti moji novi verši na čakavskoj besidi punili libar, moren libero reči jeno veliko, štabelo gnjizdo ko je najprvo bilo lipo kako špegalj, luštro kako staklo, zadavalo je na bašelak i smilje. Stila san kaživati kroz beside kako je sve lipo dok je lipo, dokle dura, ma kako ča je i na ten šunjaven svitu svakakove šporkece i porednih fati, tako se i zaspravlje u libru naša niki ladro, nika sotona koj je u interešu da gnjizdo teplo i slatko, priškulja, da ga rasplete i učini direšt brižnin beštijami ča su ga z ljubavi prele, dan, dva, pak i misec forši.

Kroz metafore i pjesničke slike, htjela sam opravdati sam naslov mog novog pjesničkog djela te sam se većim dijelom i vraćala u djetinjstvo koje nikad neće izblijediti. No, kako znamo i današnjica življenja je surova i nepredvidiva, ograničena i isprazna tako da se naslovi nekih pjesama isprepliću s onim prethodnima pa je sveobuhvatni dojam i zaključak kako zaista nije sve ili samo crno ili bijelo. Neki stihovi odišu laganim humorom i ironijom jer je to i zaštitni znak mog pjesničkog stvaralaštva, a čitatelje moje poezije još jednom pozivam da bace oko i uključe svoja osjetila uživajući u poeziji srca i domaće riječi.

Knjigu posvećujem ljubiteljima čakavske domače beside kako u mojoj Istri, tako i u ostalim krajevima Lijepe naše gdje se isti govori i piše.

Knjiga se može pročitati ovdje:

https://view.publitas.com/foi/gnjizdo-raspleteno/page/1

IZBOR PJESAMA

TRAVA VISOKA

trava visoka, noga dimboka,

ki to kapi, ki od hiže biži..

potukli se brati, sestre se drže,

mušati piju krv, ne valjaju na

brkunu mriže…

smrdi arija, , diže se prah,

jeni se u vodi točaju,

drugi se stišču , imaju strah…

luna preskače, brodi na sidru,

srdele ni, raki i školjke samo dvi…

učiniti ču sve ča san napensala,

uzejti boršu i beside po kih san kantala…

piturati usnice u zeleno i plavo,

normalnih na ten svitu jako je malo,

ča da se štupin, neka sve gre kako če,

žabe se na kraju lokve inpjantale i zijaju

kre kre…..

GNJIZDO

delano čuda lit z puno

jubavi, pacijence, truda,

gnjizdo ko se čini,

ko se veseli na niko pasano vrime,

na dane kad san u bilih

pastolići skakljala po sinakoši,

puna alegrije aš san delala ča

san stila, široko mi bilo polje,

gnjizdo prefumano na suhu trafoju,

veženo lozon istrijanske belice,

učešljano u kose, veženo u vinčič

bilih margerit…

kako se štiman ča me nikad ni rabijalo,

ča me trpillo i kad ni smilo,

ča me bukivalo dok san plakala i molila,

sprid hiže u tuginji bila…

gnjizdo prez tiči ma puno življenja,

bračolet ud skupega zlata,

ogrnjen u ponjavu tepline sunca,

zove sebi i steže ruku pomirenja….