Neke riječi
Bile jednom neke riječi.
Možda su bile važne
no tad nisu bile toliko bitne
niti snažne
da dotaknu neko srce.
Možda su bile istrošene
ili nisu bile prekopotrebne.
Pa odzvoniše
poput zvona pozdravljenja
koja ne čuju oni
što u crkvu ne idu.
Od srčane opne se odbiše.
Bez da uđu u srce samo
U svemir one otputovaše.
Hladni svemir.
I tamo u svom bestežinskom stanju
Vrludaše i lutaše
Sve dok jednog dana
Ne pronađoše put prema nazad.
Dozvane iza sunčeve pomrčine,
klizeć na nitima od paučine
kao biser u ušnoj se školjci zavrtiše.
Nemilce potonuše
u duboke neke nutrine.
I tamo odjeknu toliko jasno
kao da nije odveć kasno.
Ko da glas taj nije umro odavno
zajedno sa usnama što ih izgovoriše.
Kao prah se po prahu rasipaše.
U suzama se istopiše.
Pa se pojave tek u rijetkim snovima
U kojima
Nedostajanje miriše i prožima.
Silva K.
