NARODE, NOSI SE (s posvetom Petrinji i okolnim mjestima stradalim u potresu)

NARODE, NOSI SE (s posvetom Petrinji i okolnim mjestima stradalim u potresu)

e moj narode, dični, preslatki,
što da rečem ti u ovim danima
dok nebo sručilo se u potocima,
zemlja trese , podrhtava od boli
i vrućice, pijesak pocrnio i ne zna
kud bi, kako i kome….
nosi se, moj narode, sam kao što
to uvijek biva,
ovaj put ne pomaže ni križ ni
krunica,
ni kalež ni Tijelo Kristovo,
otišla pamet, mudrost pobjegla
glavom bez obzira,
ljutito cvijeće usahlo usred vode,
kukci pronašli izlaz kroz
rupetine što zjape poput duha
u večeri poklada,
htjedoh pisati nešto pravo
i ljubavno ali teško dolaze
riječi, neću se sramotiti u
nedostatku crvenog zalaska…
ubiše me kiša, kiša i opet kiša,
jasno mi nije samo odakle,
tko joj daje naredbe da pogoršava
stvari, da komada onu cjelinu
koja jedini je lijek da poveže
ovaj napaćeni svijet,
eeee…narode, ljudino moja,
morat ćemo silom jer milom
vazda više ne ide….
sami podignimo
onu snagu što preostade i krenimo
u osvajanje i najviših vrhova….

Denis Kožljan

O autorici: Denis Kožljan rođena je 13.08. 1961. u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvijetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.