Moje slabašno ja
U mome sitnome i malome ja
Ima mjesta za sunce i travu
Nježni cvijetak,
mahovinu meku,
bistru rijeku.
Žubor kapi,
slap potoka,
zelenilo rijeke
Mora daleka,
doline riječnog toka,
Crvenu mjesečinu
Bistru česmu,
Tamjan i pjesmu.
U mome nejakom ja
Nastanile se ptice cvrkutave
Pauni gizdavi
Labudovi bijeli
I žuna, i vrana,
I slavuj i kos,
Sjajni konji i stare rage,
Volovi i krave
Roktave svinje
Neumorni mravi.
U mome nježnom ja
Plivaju ribe
Zuje i pčele i komarci
Srebri se potok
I stakli pijesak
Plavi se kamen tvrd
Nad modrom rijekom
I blista oštra kosa
U rosi trave.
U mome nježnom ja
Buja mirisna otava
Blista šarena jesen
I duša dobrog ja
treperi na rumenom grozdu.
Moje oholo ja
Ne voli trnje i granje
Kupinu i oštri šaš,
Kvrgavu bukvu
I lepršavu brezu
koja je objesila svoje rane
Što nekad bijahu grane.
Moje nadmeno ja
Mrzi virove riječne
Svemirske staze mliječne,
Smrdljive svinje
Prljave krave
Divlje konje i udave,
Hijene i vukove
Riječne bukove
Bodljikavoga ježa
Zujnoga komarca
Guštera i zmiju
Gudure i rupe
Bodljikava strništa,
Lumpališta i borilišta.
Moje ja ne voli sudove
I nepravde
Ni urede
Ni uvrede
U kojima ono nije velikim slovom.
Moje treće herojsko ja
Ide u bitke
Borbe i dim.
Ono raste i postaje div.
Ne plaši se metka
Ni topa
Ni tenka
Ni bombe
Ni atoma
Ni udava.
Ono je u miru na svakom teškom mjestu:
Na svim stratištima
Na svim ratištima.
Uvijek je prvo:
Za osudu spremno
Za odmazdu
Za pravdu
Jednakost
Za pun stomak!
Junačko ja juriša
Bez straha
Do zadnjega daha.
Ono je veliko bojno
Za atomsku neprobojno!
Kukavno ja u dnu srca čuči
Svaki šum i šušanj ga muči
Straši se konja i kola
Zebre i morske sirene
Stroja zahuktala
Motora uzavrela
Prazne topovske cijevi
Podmukle guje
Plinske boce
Naglog kašlja
Noći i mraka
Sovuljagina huka,
Riječnog buka
Napetog luka.
Čemerno, ništavno ja
Strašljivo se plaši
I kritike i ritmike,
Tamne smreke
Vlastite jeke
Kravljega roga
I svakoga do Boga.
Ono je tiho
Nujno
Nečujno
Spokojno i mirno
Da ga ne bi netko dirno.
Spremno je da se ispriča mravu
Ako na njega digne glavu.
Moje pustolovno ja
Voli, jelo, voli piće
Voli nježno biće.
Ono juri pustinjske oaze
Prati putokaze.
Šeta oko svijeta
Preko mora i planina
I zelenih dolina.
Niti haje, niti staje
Na volju sve si daje.
Mrzomorno, čangrizavo ja
Stalno brunda
I govori,
Mrmori
Rogobori
Kara
Prigovara
Laktom gurka, odvaguje,
Podruguje
Meće i podmeće,
Laje i blebeće,
Hrska, vrska,
Praska, prska,
A lomljivo je kao trska.
Diže glavu pa se buni
Pa se ljuti
Pa protivi
Pa se svađa
Uvredama gađa
Vrijeđa
Za njeg’ nema granica ni međa.
Sad je barut,
Benzin,
i otrovni plin.
Od njega strada dušmanin
Od njeg’ strepi barbarin,
A i čovjek pristojan i fin.
Njega se drugi boje.
Prema njemu svoje misli kroje.
Ono šuta, tuče,
Čupa, vuče.
Ono zvijezde prizemljuje,
Svjetlost uzemljuje,
Srdžbu nadzemljuje.
Ono ruje, kljuje, zamke kuje.
Dragan Miščević
O autoru: Dragan Miščević (5. veljače 1947. Paklenica, Novska).
Nakon završene Srednje ekonomske škole u, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Pakracu na odsjeku hrvatski jezik i književnost. Radio kao nastavnik u osnovnim školama u Donjoj Dubravi (Čakovec), u Brestovcu Orehovečkom (Bedekovčina),i u Kloštar Ivaniću. Uz rad apsolvirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1982.
