MISLI OTETE OD ZABORAVA
Duje Bašić: MISLI, Udruga hrvatskih aforista i humorista, Zagreb, 2022.
Piše: Ivo Mijo Andrić
„Ovo su misli našega tate, uz koje smo svi odrastali“.
Takvu posvetu napisali su: Josip, Anton, Jasenka i Milan na prvim stranicama knjige Duje Bašića pod naslovom Misli. Neobična knjiga običnog naslova i impresivnog misaonog sadržaja. Rijetka i jednako tako vrijedna duhovna i spisateljska tvorevina dobroga čovjeka i oca koji je otišao u vječnost početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Imao je tada šezdeset četiri godine i bio je u punoj stvaralačkoj i životnoj snazi.
Kad se prva knjiga objelodani pola stoljeća nakon smrti njezinog autora, onda to ima posebnu vrijednost i golem značaj, ne samo za autorove potomke, već i za šire čitateljstvo. Duje Bašić bio je zanimljiva ljudska i literarna pojava. Rođen je 1907. godine u selu Prugovo kraj Klisa i Splita, odakle se, nakon smrti oba roditelja i svršetka osnovne škole, upisao u podoficirsku školu u Zagrebu. Po završetku škole službovao je u Sinju odakle se, nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, s obitelji vratio u Zagreb. Tu je radio kao časnik na gospodarskim poslovima u Ministarstvu domobranstva NDH do sloma režima u svibnju 1945. Po oslobođenju zemlje, kratko vrijeme proveo je kao zarobljenik u logoru, da bi nakon opće amnestije bio oslobođen 9. kolovoza iste godine i ukazom narodne vlasti raspoređen u civilnu službu u kojoj je radio sve do umirovljenja 1968. godine. U tih dvadesetak godina obavljao je računovodstvene poslove u nekoliko poduzeća te u dvije akademije. Najprije u Akademiji za kazalište i filmsku umjetnost, a onda u Muzičkoj akademiji gdje je umirovljen.
Službovanje u umjetničkim akademijama omogućilo mu je razvijanje spisateljskih sklonosti koje je pokazivao još od rane mladosti. Zahvaljujući tome, uz redovne poslove i u slobodno vrijeme pisao je pjesme i zapisivao aforizme i misli na razne životne teme. Odabrane radove objavljivao je u Republici, Telegramu, Reviji, Izboru, riječkom kalendaru Jurina i Franina te u časopisu Školskog kemijskog centra u Zagrebu. Time je zadovoljavao svoju potrebu za duhovnim uzdizanjem iznad prosječnosti svakodnevnog življenja.
Objavljeni radovi, zapisi i bilješke sačuvani u Bašićevoj književnoj ostavštini, na svijet su izašli blagodareći njegovoj djeci. Ponajviše najmlađem sinu Milanu koji se, uz stručnu pomoć priređivače Miroslava Vukmanića, prihvatio posla sređivanja i uređivanja starih rukopisa. Tako je nastala opsežna knjiga, koja na dvjestotinjak stranica sadrži više od tri tisuće aforizama, misli, gnoma, sentenci, izreka i drugih domišljaja, kako ih je autor nazivao. Za današnje prilike, to su sabrana djela autora koji je stvarao bez ambicija da postane poznatim piscem. Pomalo neobično za vrijeme u kome je živio, ali razumljivo zbog svega što je u životu prošao.
Misli Duje Bašića pohranjene između korica i oživotvorene u impozantnom misaonom libru, predstavljaju riznicu životnih mudrosti odslikanu riječju i uokvirenu jednom rečenicom. Ni jedna misao u bogatoj knjizi ne prelazi zadani okvir od jednostavne ili složene rečenice. Jednostavne rečenice su obično proširene, a nerijetko i neproširene, sastavljene od dvije do pet riječi. Složene rečenice su zavisno ili nezavisno složene i u njima su jednostavni dijelovi razdvojeni zarezom. Takav stil dosljednog jedno-rečeničnog pisanja i misaonog izražavanja, u dugoj čitalačkoj i spisateljskoj praksi do sada nisam susreo, i utoliko mi se ovo djelo čini zanimljivijim i u književnom i umjetničkom smislu, raritetnim.
Svoja zapažanja o određenim pojavama, društvenim odnosima, individualnim ljudskim osobinama i prirodnim fenomenima, Duje Bašić je bilježio sistematično, slažući ih u tematske i logične cjeline koje čitatelju pružaju potpun uvid u njegove filozofske, sociološke i ekonomske poglede na svijet koji ga je okruživao i kome je fizički, djelatno i duhovno pripadao. Rad među dramskim i muzičkim umjetnicima svakodnevno ga je nadahnjivao i poticao da i sam oblikuje vlastite misli i doživljaje u aforizme, epigrame i druge mudroslovnice koje su biseri ljudskoga uma neograničene vrijednosti i beskonačnoga roka trajanja. U jednom od brojnih epigrama autor kaže:
Volio bih da mi život bijaše još teži,/ da mi mis’o kroz prazninu ponegdje ne bježi.
Čudna je pojava ljudska misao iz koje se rađaju mala i velika djela i koja nas vodi ka dobru i zlu. Prema dobru u dobra vremena, a prema zlu kad nas zlo nadvlada. Prošao je Duje kroz to vrijeme zla za Drugog svjetskog rata, ali je i u njemu sačuvao ljudsko dostojanstvo koje ga je krasilo do kraja života. O tome najbolje svjedoče njegove misli koje je slijedio na svakom koraku. Prijeđi prije mislima kud misliš proći! A onda: Gledaj svačiji put, da bolje vidiš svoj. Jer… Put vodi u svaki smjer, ali ne i svaki na pravi smjer. I ono što je posebno važno: Put je otvoren dokle sežu misli. Razumije se, dobre i poštene misli. Sve izvan toga vodi krivim putem. Pisac bi to pojednostavljeno rekao: Tko živi na račun ljudi, odumire kao čovjek. Kratko jasno, ali mnogim pripadnicima ljudske vrste, nerazumljivo i nedohvatno. Zato ti i takvi žive na račun drugih i ne libe se drugima ugroziti život.
Tko živi s vjerom, taj živi s mjerom. Naravno, s vjerom u dobro, jer svaka vjera ne vodi dobrome. Puno je u povijesti bilo krivih vjera i onih koji su te vjere slijedili. Ljudska civilizacija zagađena je nemirima i ratovima svakojakih vrsta. Ljudsko prokletstvo nema granice i prisutno je na svakom koraku. Iz njega izniču sva zla ovoga svijeta. Ratovi su požar razuma. Tako je zapisao Duje Bašić, dodajući da su… Ratni ciljevi – smrtni putovi. Unatoč tome, ratovi su stalni pratioci ljudske gluposti i znak prisutnosti hordi idiota među nama. Dok je njih, mira neće biti, i nerazum će razumu prijetiti. Velike vojskovođe treba zamijeniti velikim ljudima… Oružane ratove treba zamijeniti bitkom mišljenja. Ove Bašićeve antiratne poruke teško je ostvariti u vremenu kad velike političke vođe nemaju dovoljno pameti da shvate da je bilo kakav mir bolji od svakog rata i da se rat vodi protiv malih ljudi. U njemu ne stradaju ratne vođe i kolovođe, već nedužni narodi koje rat zahvati. Vođe i kolovođe, prije ili kasnije, umiru od zla u sebi, rastrgani otrovom koga su širili van sebe u vrijeme užasne neljudske pomame.
Misaoni libar Duje Bašića kao pčelinja košnica ispunjen je različitim mislima korisnim za svakodnevnu upotrebu, i za pročišćavanje misaonog taloga koji se nakuplja u ljudskim glavama. Kod nekoga je tog taloga manje, a kod nekog više, sve u ovisnosti od stanja kroz koja čovjek prolazi od ranog buđenja do novoga sna. Dosta tog taloga slegne se za zdravog sna, ali se dosta prenese u novi dan. Zato bi bilo dobro imati ovu ili sličnu knjigu na radnom stolu ili kraj uzglavlja, i s njome rastjerivati crne misli i ružna sjećanja koja nas prate cijeloga života. Malo je ljudi stalno obdarenih smijehom i dobrim raspoloženjem. Puno je više onih koji posrću pod teretom obaveza i briga o tome kako život učiniti lijepim i podnošljivim u svakom trenutku.
Kao terapiju za ta bolna duševna stanja, prepisujem još neke misli iz ove knjige, koja nikoga ne bi trebala niti smjela ostaviti ravnodušnim.
Mudre su misli živi spomenici.
Mudrac sije, da bi drugi želi.
Mudrost puno traži, a malo uzima.
Mudrost je iznad svega, ali nije nad svim.
U sreći imaj suzdržljivosti, a u nesreći izdržljivosti.
Tko ne ide k cilju, rasipa se putom.
U dobrom životu ne zna se dobro o životu.
Mnogo je događaja koji nas snađu, zato što se nismo snašli.
Za prost govor nema izgovora.
Više je oštrih jezika, nego oštroumnosti.
Duhovna ljepota traje čitavog života.
U ljude se svi uračunavaju, a u čovjeka – pojedinci.
Misli su korito u toku života.
Moć se rijetko služi mjerom.
Politička sjetva mržnje – krvava žetva naroda.
Kad bi vladari bili bliski, narodi se ne bi udaljavali.
Gdje naglost počinje, mudrost prestaje.
Tko za novcem pođe, teško mijenja smjer.
Pogrešku kazni posljedica.
Loši primjeri su dobro upozorenje.
Čitaj da naučiš misliti, a misli da se naučiš čitati!
Jedan dan dobrih misli – pun je dan života.
Ovo je samo kratka šetnja prvim dijelom knjige koja je ispunjena jezgrovitim i dubokim mislima punih pouka i poduka o životu čovjeka koji je prošao dug, težak, trnovit, ali i lijep put. I završio ga je, nažalost, na pješačkom prijelazu na međunarodni praznik žena 1971. godine pod kotačima obijesnog vozača koji je jurio zabranjenim smjerom. Tako je prekinut misaoni niz vrijednog, čestitog i dobrog pisca koji je mogao u naslijeđe ostaviti još puno ovakvih i sličnih misli o životu kojega je neizmjerno volio i poštovao. No, i ovo što je ostavio vrijedno je svakog čitanja i pamćenja.
Hvala mu za to, kao i njegovoj djeci koja su te divne misli otrgnula iz ponora zaborava.
