Mati čovjekova
Bolje da si rodila zimu crnu,
o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu,
zmiju na logu.
I da si poljubila kamen,
bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvijerka,
bolje bi bilo nego žena.
I da si porodila pticu,
o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna,
krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo,
drvo bi oživjelo na proljeće.
Procvala bi lipa,
zazelenio šaš od pjesme tvoje.
Do nogu bi ti počivalo janje,
da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš,
razumjelo bi tebe milo blašće.
Ovako sama stojiš
i sama dijeliš muk svoj s grobovima.
Gorko je čovjek biti,
dok nož se s čovjekom brati.
Vesna Parun
O autorici: Vesna Parun hrvatska književnica i prevoditeljica (Zlarin, 10. IV. 1922 – Stubičke Toplice, 25. X. 2010). Studij romanistike započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940., prekinula zbog II. svjetskog rata. Nakon rata upisala je studij filozofije na istom fakultetu, prekinula ga zbog bolesti 1947., od kada djeluje kao slobodna književnica. God. 1962–67. živjela je u Bugarskoj. Njezinu prvu pjesničku zbirku Zore i vihori (1947), u kojoj su mladenačka živost, ljubav i priroda suprotstavljene ratu, smrti i stradanju, tadašnja je službena socrealistička kritika proglasila apolitičnom, artistički ispraznom i dekadentnom. Ta je zbirka svojim opiranjem nasilnomu ideologiziranju poslijeratnoga pjesništva preteča poetike krugovaškoga naraštaja. Antologijskom zbirkom Crna maslina (1955) te zbirkama Ropstvo (1957), Pusti da otpočinem (1958) i Ti i nikad (1959) potvrdila se kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju.
Izvor: Enciklopedija.hr
