“MARIONETA IZ PROŠLIH VREMENA”
Nalazimo se pred 18. samostalnom knjigom hrvatske spisateljice Jadranke Varga. To je zbirka priča iz njenog života za koje je autorica smatrala, da ih je vrijedno objaviti u obliku ovog proznog djela. Prema tome, to nije poetsko djelo, a mi smo uglavnom navikli do sada, da autoricu predstavljamo kao hrvatsku pjesnikinju. Ovo je prozno djelo i svakako da postoje razlike među njima.
Svi koji su pisali poeziju osjećaju izvjesnu odbojnost prema svim pokušajima, da se pjesništvo definira ili da se daje neki opis onog što se naziva pjesništvo. Doista, ako čovjek pokuša govoriti o pjesništvu kao umjetničkom djelu i poeziji kao umjetnosti, onda je vrlo teško utvrditi što je bit ove umjetnosti.
U nekim općim potezima možemo reći, da se priroda poezije poklapa sa pojmom umjetnički lijepog i pojmom umjetničkog djela, jer je riječ o pjesničkoj fantaziji kojoj su pogodne stvari u prirodi i tu se slažemo sa mišljenjem, da pravi predmet poezije predstavljaju stvari kao što su sunce, planine, šume i predjeli kao i vanjski oblik čovjeka i njegovi duhovni interesi. Poezija koja također nosi sa sobom jedan dio opažanja i očiglednog predstavljanja ipak uglavom ostaje duhovna djelatnost te radi samo za unutrašnje opažanje kojem su bliže duhovne pojave, nego izvanjske stvari u svom konkretnom čulnom pojavljivanju:
“Pravi objekt koji odgovara poeziji je beskrajno carstvo duha.”
(Hegel)
Promatran sa te strane glavni zadatak poezije sastoji se u tome, da se istaknu snage duhovnog života i sve ono što se u svijetu ljudskih strasti i osjećaja penje ili mirno protječe pred ljudskim očima odnosno sveobuhvatno carsto ljudskih predstava, podviga, radnji, udesa, pokretačkih snaga svijeta kao i božansko upravljanje svijetom, ali to uobličavanje i iskazivanje u poeziji ostaje čisto teoretsko.
Svrhu poezije ne predstavljaju stvari i njihova praktična egzistencija, već stvaranje i izražavanje govorom.
“Poezija je počela u onom trenutku kad je čovjek učinio pokušaj da izrazi sebe.”
(Hegel)
… a ona izražava sebe u jeziku gdje se odvaja od običnog govora, gdje stvaranje izraza dobiva višu vrijednost od jednostavnog izgovaranja. Sa druge strane, a što je bitno u sagledavanju ovog spomenutog djela naše pjesnikinje, prozna svijest promatra obiman materijal stvarnosti sa gledišta njegovih racionalnih veza između uzroka i posljedice, između cilja i njemu odgovarajućih sredstava i sa stajališta drugih kategorija mišljenja. Drugim riječima, sa gledišta onih odnosa koji postoje u konačnom svijetu izvanjskih stvari i po tome je, mogli bismo reći, ova literaturea realistična pored toga da zadovoljava načelo izlaganja životne istine. Na taj način postoji u svijetu pojava jednog novog carstva koje zaista predstavlja istinu onog što je stvarno, ali takvu istinu koja se izražava kao njena vlastita duša.
Mišljenje, dakle, predstavlja samo izvjesno izmirenje istine i realnosti i to u mišljenju, međutim, umjetničko realističko predstavljanje i uobličavanje predstavlja to njihovo izmirenje u formi same realne pojave, mada u formi koja je samo duhovno predstavljena i to je bit realističke literature. Znači, literatura odražava realne prilike, situacije, događaje iz našeg svakodnevnog života ili svijet u svojoj sveukupnosti stvari ili prirodno i ljudski lijepo u smislu jedne naturalne teologije.
Zato se može reći, da je svijet u svome bogatstvu pojava i određenja predmet ove literature i da se njena istina krije već u tom predmetu pored tendencije, da se izrazi u svojoj punoj životnosti i po tome bismo mogli reći, da je vrijednost ovog djela Jadranke Varga koja nas je obogatila svojim proznim pripovjedanjem za još jednu istinu o sebi i svijetu i na tome joj veliko hvala.
Dr Zlatan Gavrilović Kovač, književnik
Adelaide, 30.03.2021.
