LIJEPIM SNOM PROTIV SUMORNE JAVE
Milena Rudež: PEJZAŽ BEZ LJUDI, Planjaxkomercdoo, Tešanj, 2021.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Nekada davno, ima tome trideset i više godina, čitao sam s radošću poeziju Milene Rudež. U to vrijeme i ona i ja živjeli smo u Sarajevu, lijepom gradu na trusnom Balkanu, koga će zli umovi i podivljale neljudske ruke masakrirati u razdoblju od proljeća 1992. do zime 1995. godine.
Za razliku od mene, koji sam vlastitom voljom, bolje reći ludošću, ostao u sarajevskoj ratnoj opsadi zarobljen u prelijepom olimpijskom naselju Mojmilo, Milena je nakon dva ranjavanja (prvo u ulici Vase Miskina i drugo u porodičnoj kući), napustila beznadno stratište i zaputila se krajem novembra 1992. godine na sjever u daleku Dansku. U krasnu zemlju Vikinga i nenadmašnog bajkovitog pisca Hansa Kristiana Andersena. Tu, u glavnom gradu Kopenhagenu, pronašla je mjesto i krov nad glavom u kome i danas živi. Sretno i vedro koliko je moguće bosanskom izbjeglici, koji je prognan iz rodnog doma i koji je u svijet otišao s torbom, ili koferom u ruci, i mislima o povratku tamo gdje ga srce i želje vuku. Nada je veća od kuće i zemlje kad se iz nje ide bez svoje volje i pod prijetnjom smrti. A takva je bila Bosna i Hercegovina tih dana, mjeseci i godina u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća.
U novoj sredini Milena se vratila svojim sarajevskim ljubavima. Poeziji kao vrelu duha, i arhitekturi kao izvoru sredstava za život. Danju je radila poslove arhitektice, a u rana predvečerja i duge, često besane noći, čitala je i pisala pjesme. Nadahnuće je crpila iz južne prošlosti i sjeverne sadašnjosti. Budućnost je bila negdje u sredini. Život je čudna i teško objašnjiva pojava, a svijet zemaljski njegova je najljepša postojbina. Pjesnički kazano; život je sve, a ovaj svijet i mnogo više od toga.
Pošto su po prirodi stvari noći sporije od dana, Milena nije žurila s pisanjem i objavljivanjem svojih poetskih misli. Slagala je stihove u herbarij rukopisa i knjige davala na uvid čitalačkoj javnosti kad bi dozrele za objavu. U njezinoj poetskoj radionici do sada je iskovano sedam samostalnih zbirki pjesama. Prva pod naslovom Dnevnik slijepog putnika objavljena je u Sarajevu 1987. godine. Druga, neodređenog ishodišnog naslova, Slijepi putnik iz Sarajeva, svjetlost dana ugledala je u Kopenhagenu 2002. godine. Treća i četvrta – Svijet iza stakla i Lica i gradovi, objavu su doživjele u Banjaluci 2010. i Novom Sadu 2015. godine. Peta knjiga Pejzaž bez ljudi, štampana je u Tešnju 2021. godine, a šesta i sedma SkyggediteSoldigte i Oblak u vodi objavljene su u Danskoj 2022. i 2023. godine. Zbirka poezije Svijet iza stakla prevedena je na makedonski jezik i objavljena u Skopju 2019. godine. Pjesme Milene Rudež zastupljene su u brojnim antologijama, zbornicima, zajedničkim knjigama i časopisima diljem Europe i svijeta.
Uz pisanje poezije Milena prevodi djela danskih pisaca na bosanski, srpski, hrvatski i makedonski jezik. Do sada je na te jezike prevela dvadesetak knjiga. Uporedo s tim, na danski jezik prevela je više djela bosanskih, hrvatskih i srpskih autora.
Zbirka Pejzaž bez ljudi, kao i sam njezin naslov, nije prenaseljena stihovima niti oslikava populacijsku širinu koja vlada svijetom. Ona je, zapravo, kondenzat osjećanja koja prate pjesnikinju na putu od Sarajeva do danskog sjevera, i kratki lirski zapisnik svega što je prošla i što prolazi od 1992. do današnjih dana. Polovica pjesama napisana je u haiku formi, a tek manji dio njih prelazi prostor od jedne stranice. Dubina misli i kratkoća pisanog izričaja, glavne su karakteristike pjesništva Milene Rudež. Ono ne pati od viška leksike, niti teži opisu svega postojećeg. Za iskaz emocija i slikanje prirode dovoljno je 5-7-5 haiku umreženih riječi i eto pjesme koja se lako i dugo pamti, a teško zaboravlja. Takva je pjesma pod naslovom Tri breze. /Tri vitke breze/ vjetar raščešljava i/ zajedno ljulja./ Lako je zamisliti tri breze kojima vjetar češlja lisne kose i čije se grane i stabla ljuljaju kao tri djevojčice u gradskom parku ili na proplanku. Ta slika ostaje kao spomenik prirode i njezine ljepote, koju mnogi nose u mislima do kraja života. Dovoljno je samo da zamislite ili vidite brezu, i pjesma će se vratiti u obliku kako je zapisana Mileninom rukom. Impresivno, a jednostavno do realne prepoznatljivosti.
Na sličan način, s nekoliko jednostavnih i svakodnevnih riječi, pjesnikinja opisuje zemlju Dansku, okruženu morem i obdarenu ljepotom prirode. /Mirni krajolik/ ograde i šumarci/ oblak u vodi./ Tko ne bi poželio živjeti u takvoj zemlji i svakodnevno upijati prekrasne pejzaže koji je ispunjavaju i čine čarobnom. Baš onako kako je opisana u Andersenovim bajkama ili Mileninim pjesmama. Uz njih, i s njima, lakše je brisati ružne slike balkanske ratne pomame i tragična ljudska stradanja. Lijepa riječ i misao bude osjećaje i kad oči prirodu ne vide, i kad noge travu ne dotiču. Dovoljna je pjesma od sedamnaest riječi, i eto vam slike kao da je živa.
Svoju izvjesnu izbjegličku tugu i žal protkanu neizvjesnom životnom dilemom – otići i gdje?, Milena Rudež prenosi u pjesmi Bubamara. /Gle bubamare/ između dvije travke/ kuda li će sad?/ Zamislite slatku malu bubamaru, koja između dvije travke otvara šarena krilca i sprema se za let. Kuda? U kojem smjeru? Da li na cvijet u vrtu, ili na ruku djevojčice odnosno dječaka koji se igraju ispred otvorenih ulaznih vrata. Svakodnevna je to dvojba živih bića koja su darovana svijetu i čine ga ljepšim i zagonetnijim. Možda je ta bubamara naša pjesnikinja koja si postavlja pitanje: ostati ili otići? Ostati u bogatoj i mirnoj zemlji, ili otići u siromašni zavičaj u kome još laju psi minulog rata.
Teško je biti svoj na tuđem tlu i sanjati ono što je u mladosti bilo draga zbilja. Svi mi, koji smo silom ratnih neprilika i poratnih teškoća otišli iz zemlje rođenja, dobro znamo kako je teško pustiti korijen u drugim zemljama. Prilagodba na jezik, ljudske navike i običaje, znade biti duga i teška i mnogi često požele da se vrate tamo odakle su došli. Neki to i učine na vlastiti rizik, a mnogi ostanu tamo gdje su otišli. Milena je izabrala ostanak, jer je manje bolan i lakše podnošljiv. Izabrala je jezično učenje da ne bi trpjela ekonomsko mučenje s kojim su na jugu ljudi suočeni. Taj svoj izbor objašnjava u pjesmi Leteći danski. /Ja sam pjesnik iz Bosne koji piše na danskom,/ ali ne govorim ga letečno, pardon, tečno./ Jezik je ptica koja živi u glavi./ Jezik se uči kao i sve drugo i on je bogatstvo koga čovjek stječe radom i potrebom. Bez jezika si tuđi na tuđemu i svi te gledaju kao pridošlicu. Usput ti daju manje od zasluga, premda možeš biti od njih korisniji. Tako je to bilo od postanka svijeta, a tako će biti do njegovog kraja.
Ponajbolje se to došljačko stanje prilagodbe iščitava u dojmljivoj pjesmi Sumatra Senada Alića. /Slikar izreza u tuđini/ tuđinu u komadiće/ da bude manje tuđa./ Tuđina je tuga golema i u njoj se čovjek osjeća manjim nego što stvarno jest. U njoj upija i dobiva samo djeliće od onoga što vrijedi i zaslužuje. Zato je slikar Senad Alić izrezao tuđinu u male komade da bi se u njoj osjećao manje tuđincem. Na sličan način Milena Rudež opisuje svoju čežnju u pjesmi Nebesko plavetnilo. /Moja čežnja se s pjesmom vine uvis/ opcrta krug ispod olovnog oblaka/ i vraća ćutke u zagrljaj žbuna./ Ima li u toj čežnji nade za boljitak, odgovor može dati zagrljeni grm. Dakako i pjesnikinja, jer samo ona znade što je htjela reći i poručiti ovim stihovima.
Možda se taj odgovor nalazi u naslovnoj pjesmi Pejzaž bez ljudi. Tom pjesmom nas Milena Rudež vraća zemlji koja guta tijela, a duh i neokaljanu prirodu šalje k nebu. /Nebo još preuzima/ laki treptaj/ pejzaža bez ljudi. Ovim riječima dopisujem misao: nebo je nad nama, dok gazimo zemlju. Neba se bojimo, dok život ništimo. Takva je ljudska vrsta koja u sve na Zemlji miješa pogane prste. Zato je pejzaž bez ljudi, zapravo, lijepa utopijska zamisao o čistoći prirode i ljudskoga uma. Neostvariva sutra, koliko jučer i danas.
Ali, vrijedna za one koji poštuju život. I koji šire ljubav, umjesto zla i mržnje. Pjesmom i lijepom riječju, nadom i dobročinstvom. Kao što čini Milena i ljudi dobre volje.
