Denis je sasvim sigurno lice jedne sredine s kojom se čovjek svakog dana suočava, sredine u kojoj treba znati živjeti i nositi se sa svim situacijama. Poznavajući nju osobno ali i način kako piše poeziju i nešto rjeđe prozu, važno je reći kako ona živo i vrlo plastično daje opis situacije koju opisuje i to kroz likove i njihov život.
Denis Kožljan, najvjerojatnije neće ulaziti u neke debate i uratke u kojima ne bi znala ili smjela direktno reći ono što je htjela, a da to ne bi bilo istovremeno zanimljivo čitatelju. Ona je zaista toliko direktna, puca ravno u čelo, rečeno onako uličnim rječnikom. Uostalom, ona i živi tako pa iako svaki čovjek ima svoje lice i naličje, ima ga onda i autorica. Vidi se to jasno kroz njenu uvodnu riječ i ne bježi od toga ali želi ukazati sveukupnom ljudstvu i onome kojega će djelo zaintrigirati, kako između lica i naličja postoji uzročno posljedična veza, a koja vrlo brzo može eskalirati u nekakav negativni koncept.
Autorica upozorava u svom romanu kako je medalju lako osvojiti, uz malo truda i upornosti, no, bez obzira kojeg je sjaja, pa i onog zlatnog, baš svaka ima dvije strane; lice i naličje. I naravno da upravo ta dvostrukost postaje dio svakodnevnice koja je ponekad vesela, drugi put tužna, te ide iz krajnosti u krajnost, a čovjek je in media res.
izv. prof. dr. sc. Ticijan Peruško
Roman je objavljen u digitalnom obliku i može se pročitati na platformi ISSU
hvala uredniku na objavi