Osvrt na knjigu piše Lada Žigo Španić
Veliki povratak bajci
Velika popularnost fantastičnih serija i filmova sve više raspiruje modu fantasyja u cijelome svijetu, žanra koji u jednom pojmu sklapa svu lepezu fantastike. Fantasy danas znači i SF, i horor, i misterij, i bajke i strip, kao i koktel tih žanrova, a njegov plimni val, naročito u anglosaksonskome svijetu, pokazuje i želju publike da se otisne iz surove stvarnosti u svijet mašte, koja danas ima svojevrsnu terapeutsku snagu. Fantasy je prirodni apaurin koji nas liječi od svakodnevnih neuroza, odnosno od svijeta u kojem su se pobrkali politika, moral, dobro, zlo, junaci, antijunaci, razlog i svrha.
U hrvatskoj književnosti veoma je malo primjera fantasyja (odnosno fantastike) – čak iz njezine povijesti možemo „iskopati“ veoma malo djela koja doslovce odlaze s onu stanu realnosti. Spomenimo, u tom širokom kontekstu fantasyja, bajke Ivane Brlić Mažuranić, San doktora Mišića, Kobne slutnje K. S. Gjalskoga, Mor Đure Sudete, Đavo gospodina Andrije Petrovića Ulderika Donadinija (koji je u mnogim pričama i dramama pod utjecajem okultnih tema Hoffmanna, Poea, Gogolja).
Ni na našoj suvremenoj proznoj sceni nema mnogo autora koji su raširi krila iznad naše stvarnosti te odletjeli daleko i duboko u fantastiku – ako i jesu, nisu više toliko obuzeti okultnim temama kao naši „stari“ pisci, nego više SF fantastikom ili stripom. Damir Hoyka sa SF romanom Xsavia, Mislav Passini sa stripovskim fantastičnim romanom Urghove kronike tek su mali primjeri takvih avantura. No sada se toj manjini pridružuje mladi autor Toni Begić koji objavljuje roman – bajku Legenda o kraljevstvu zvijezda, roman koji je u osnovi namijenjen djeci, jer djeca su jedina publika koja se iskreno može uživjeti u klasičnu borbu dobra i zla, koja vjeruje u dobre junake, u pravičan rasplet, odnosno u happy and, što su ga odrasli odavna pospremili u svijet naive, a filmaši u žanr jeftine „limunade“.
No tu „naivu“ Begić je odabrao svjesno, kao prkos našoj poremećenoj zbilji, kao oživljavanje motiva vila, dobrih patuljaka, vitezova što se bore za ponovni procvat kraljevstva, odnosno Zemlje, zapale u muklu tamu pod čarima zle Visterije. Simbolično gledano, dobri odlutali kralj Kotur jest pala pravda, čarobnica Visterija jest arhetipsko posesivno zlo, a bitka tih dvaju principa jest vječna, čovjeku urođena romantičarska nada u pobjedu pravde nad nepravdom, duha nad materijom. Svaki autor bajke nasljeđuje Rousseauovo vjerovanje da su ljudi u suštini dobri (a da ih je iskvarila civilizacija), a ne Hobbesovo vjerovanje da su ljudi u prirodi zli (Homo homini lupus). Bez Rousseauove ljudske „naive“ nema ni jedne dobre bajke.
Roman – bajka Tonija Begića suvremen je po tome što razvija ideju ponovnog rođenja, odnosno procvata prirode (kada u bajci pobijede dobre sile), što bi mogla biti zanimljiva veza sa današnjim eko-pokretima za suglasje bića i okoliša. Bitka dobrih likova, tj. srcodajaca koji će oživjeti žezlo i ostvariti ponovni suživot svih vrsta i dimenzija veoma je slična današnjoj humanističkoj i ekološkoj svijesti o zaboravljenoj duhovnoj i vizualnoj harmoniji planeta. Dakle, nije riječ o „naivi“, nego o svjesnom putovanju „s onu stranu“ stvarnosti, gdje će pravda ipak potući nepravdu u bajkovitoj scenografiji, koja je jedina poticajna za takve vihorne moralne bitke.
Da je Begić svoju crno-bijelu radnju smjestio u urbani milje, bio bi to vrhunac naivnosti i patetike, jer u našoj zbilji, umreženoj bezbrojnim intrigama, sretan kraj bio bi neprihvatljiv, a beskompromisni vitez što pobjeđuje nepravdu, krajnje neuvjerljiv. Stoga se danas priče s naglašenom etičkom poentom smještaju u ozračje fantastike – dobroćudni patuljci, vile što se preobražavaju u ratnice, uvjerljiviji su nositelji pravde negoli političari, tajkuni ili bankari. Moramo moral zaogrnuti u fantasy, da bismo odlutali u neki bolji arhetipski svijet i povjerovali da iskrice mitskog i kozmičkog žive još uvijek skrivene u svima nama.
Spomenimo još jedan žanr koji se „bori“ za pravdu – krimić. I on je popularan širom svijeta (i u nas je sve više novih autora krimića), i u njemu je moguć happy and, ali na drugi način negoli u bajci. Naravno, krimić se događa ovdje, a bajka onkraj, no princip pravde je drukčiji – u krimiću valja „potući“ negativce, raskrinkati zlo, dok bajka, unatoč zlim likovima, ipak više ide na afirmaciju dobrog (motiv „čistoga srca“), koje mora pobijediti i po višoj sili svijeta.
Radnja Begićeva romana teče na više kolosijeka, ali se lako prati, zahvaljujući i jednostavnim čitljivim rečenicama, koje se tek u opisima tmurnih ili rascvalih pejsaža šire u slikovite, literarne, poetske.
Glavna junakinja Ana zuri u svoje zrcalo u sobi, sluteći nešto onkraj te nakon doziva čudnoga glasa prolazi u drugu dimenziju, u kojoj su ljudi, vile, patuljci i druga bića nekada živjeli u kozmičkom jedinstvu, sve dok ih nije razdvojila zla čarobnica Visternija. Anu kroz čarobni svijet vodi Alvernija – obje imaju komadiće kristala koji će (s još jednim) stvoriti žezlo što će ga razbuditi dobro srce i tako ledenu tamu preobraziti u arkadijski sklad. Obje su iz ovoga i iz onoga svijeta – kćerke negdašnjega kralja Kotura koji je otišao iz druge dimenzije i živio u našoj kao Anin otac, te je nakon smrti ostavio Ani pustolovinu otkrivanja velike tajne s onu stranu zrcala.
Zrcalo je čest motiv podvojenosti ličnosti ili motiv prelaska iz jednog u drugi svijet i kao takav najbolje funkcionira kao početak ove dječje bajke. Na putu do oslobođenja kraljevine u drugoj dimenziji dvije junakinje susreću niz bajkovitih i ljudskih likova koji im otkrivaju mozaike velike slagalice svijeta, u borbi protiv zle Visternije – sile tame i sile svjetla sukobljavaju se u nizu akcijskih scena, koje su popraćene dojmljivim opisima dvoraca, utvrda i drugih bajkovitih mjesta (Močvarna vila, Srebrna voda, Kraljevstvo zvijezda…). Cijeli zaplet vodi se između krajnje dobrih i krajnje zlih, između zmaja i žezla, između Demonije i novoga Raja, koji će opet povezati sve vrste u potpuni vanjski sklad i unutarnju ravnotežu. Tu naizgled stereotipnu ideju možemo povezati s brojnim mitovima i vjerovanjima, od stare bajoslovne Atlantide pa do današnjih pokreta new agea, koji uspostavlja holističku ideju da smo svi zajednički dio kozmičkoga duha, odnosno sveobuhvatne, bezimene harmonije.
Izuzmemo li popularan pojam fantasy, Begićevu knjigu možemo po strukturi odrediti kao klasičnu dječju bajku – česta uporaba aorista i imperfekta „uzdižu“ klasično kazivanje (i tako je to bilo….), iako Begićev stil ide dalje od bajke nastale na usmenoj tradiciji. Naime, rečenice su daleko literarnije, pa se njegova knjiga može s pravom nazvati umjetničkom bajkom. No, iako je stilski raznovrstan, Begić vodi radnju na principima klasične bajke – prepliću se čudesno i zbiljsko, moguće i nemoguće u velikoj avanturi do konačna raspleta, u kojem se uspostavlja starozavjetno pravilo „oko za oko, zub za zub“, ali ne s naglaskom na osvetu, nego na veličanstvenu pobjedu pravde i dobrote.
Radnja klasične bajke započinje nekim problemom i odlaskom glavnoga lika „negdje“, u potragu za rješenjem (tako ovdje Ana dobiva zadatak ujediniti kraljevstvo u drugoj dimenziji te se upušta na dalek misionarsku put, zajedno s pomagačima s kojima treba svladati brojne prepreke do očekivanoga cilja). I u Begićevoj bajci likovi su tipski (zla maćeha, odnosno Visternija, dobri patuljci i vile i ostala fantastična bića s ljudskim osobinama), a radnja ima i tipičnu fabulu bajke – nižu se borbe, „varijacije“ na temu, da bi se na koncu gubitnici preobrazili u veličanstvene dobitnike, sa srceparajućim svršetkom. Da, čarolija je prijeko potrebna u bešćutnom urbanom vremenu, koji afirmira moć novca, a potire moć nevidljivoga, iracionalnog svijeta.
Naizgled klišeizirana, bajka u posljednje vrijeme privlači sve veću pozornost teoretičara kao zapravo slojevit žanr (mitsko naslijeđe, psihološka snaga, složena simbolika itd.) Bajke osobito danas imaju estetsku i psihološku svrhu – povratiti izgubljeno kraljevstvo knjiga, u vremenu šturih slika i poruka, i obnoviti vjeru mladim naraštajima u smisao pravednosti, koja je i njima poljuljana dok zure na ekrančićima u svijet svakovrsnoga nasilja.
S obzirom da se povijest bajke još uvijek temelji na klasičnim veličinama (Charles Perrault, braća Grimm, Ivana Brlić Mažuranić), pojavljivanje novih autora svakako je važno ne samo za ovaj žanr, nego i za mladu publiku koja se sve više odgaja na internetu i slikama, a sve manje na literaturi. Begićeva bajka odmiče se od usmene i razvija se kao umjetnička ne samo zbog izmjene stilova (od akcijskog do poetskog), nego i zbog brojnih živih dijaloga koji su u klasičnoj bajci rijetki. No fabularno, kao što smo rekli, ostaje vjerna klasičnoj dječjoj bajci, odnosno djeci mlađega naraštaja, koja najbolje osjećaju ujednačenu strukturu – početak, zaplet, rasplet i svršetak.
Ovo je idealno štivo i za ekranizaciju, za domaći crtić koji također sve više potiskuje popularnost stranih. Begićevu knjigu, napisanu veoma čitljivo i slikovito, valja pozdraviti i kao promoviranje žanra bajke, u vremenu kada se izjednačuju sadržaji za odrasle i za djecu. Redatelji, u potrazi za ekraniziranom bajkom, prihvatite se ovoga domaćeg predloška! S obzirom da afirmira arhetipske vrijednosti, domaća bajka ni po čemu ne zaostaje za stranom. Njegujmo barem svoju bajku ako smo već prihvatili moderni amerikanizirani život! Ovoj knjizi svakako poželimo skorašnji život na ekranu!
