KUDA IDE POEZIJA
47 PJESAMA O LJUBAVI, BOLU I BOSNI – Nikola Lero
Književna zadruga, Banjaluka, 2022.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Ima li poezija budućnost ili ona živi i opstaje na zaslugama stečenim u prošlosti? Je li ljubav prolazna ili je prelazna s generacije na generaciju? Kuda nas vodi ljudska zloba i duhovna ograničenost koja ne slijedi tehnički i tehnološki napredak društva? Je li ljubav danas u prednosti ispred mržnje i kako tu prednost sačuvati do kraja života? To su samo neka od pitanja koja sebi i nama postavlja pjesnik Nikola Lero u zbirci poetskih zapisa posvećenih ljubavi, bolu i rodnoj mu zemlji Bosni i Hercegovini.
Po prirodi stvari život je lijep i u to nema nikakve sumnje. U to bi svi trebali bezrezervno vjerovati i za to se boriti od rođenja do kraja života. A vjerujemo li u to, i kako tu vjeru svakodnevno manifestiramo, pitanja su koja treba postaviti svatko sebi. I na koja treba dati jasan odgovor. Jasan i neupitan, bez natruha sumnje i bez tragova dvosmislenosti.
Pjesnik Nikola Lero, svoj pogled na život i svijet koji ga okružuje, prezentira poetskim porukama i leksičkim slikama koje ne ostavljaju nikakve dvojbe. Čak bi se moglo reći da dubina njegovog pogleda i oštrina misli i riječi slikaju svijet i prokazuju mnoge njegove sudionike u svjetlu i činu koji ne zaslužuje nikakve osobite pohvale, već otvorene kritike i razložno odbacivanje. Vidi se to u mnogim njegovim pjesmama koje dotiču našu i svjetsku stvarnost promatranu kroz optiku mladog čovjeka koji je na svijet došao u ratnom vremenu i na ratnom prostoru, i koga taj usud prati do današnjeg dana. Poratne godine, obojene nametnutim dejtonskim mirovnim sporazumom, nisu omogućile zarastanje ratnih tjelesnih i duševnih rana koje su se otvarale kad god bi negdje u svijetu oružje progovorilo umjesto ljudi. I kad bi zlo pogazilo zrele plodove dobra i zametnulo tragove ljubavi i nade.
Odrastajući u domu oca pjesnika, Nikola se od rane mladosti posvetio pisanju i čitanju lijepe književnosti. U kasnijoj dobi, učeći pravni nauk proširio je vidike o pravdi i nepravdi koja vlada svijetom i, zajedno s mnogima, uvjerio se kako sila boga ne moli jer ni jedan, do sada poznati bog, silu ne voli. A sila je sila, dok je bog samo vjera koju priznaju oni koji istinski vjeruju.
Tražeći se u zadanom mu svijetu i vremenu, mladi je Lero još u ranoj mladosti shvatio kako je ljubav božanstvo u koga treba iskreno vjerovati i slijediti ga odano i smjerno. Premda nije broj, ljubav se može i mora dijeliti sa svime što postoji. Sa prirodom i živim bićima koja u njoj obitavaju. Sa suncem koje nam daje svjetlost i toplinu. Sa zvijezdama koje nude sjaj i mjesečinu. Ljubav je prostor bez granica koji promiče ljepotu življenja i smislenost trajanja. Gdje nema ljubavi i gdje vlada mržnja, tu umjesto cvijeća izniču korovi i otrovno bilje.
Zbog važnosti ljubavi u ljudskom životu, pjesnik joj posvećuje veći dio knjige, svjestan da bi bez nje pjesme bile tužne i nedorečene u svojoj ljepoti. Ljubav kao pojam ima više značenja i ne može se objasniti samo jednom pjesmom. Ljubav kao kompleksna prirodna pojava vuče u dubinu, tako da se u njoj čovjek može lako utopiti ako nije dobar plivač i vrstan ronilac. Znade to pjesnik, pa svoj ljubavni zov i zanos utapa u bliskosti pjesme pod naslovom Dođi riječima: Dođi, ne pitaj kako i kada i ne piši mi poruke, samo dođi… imam jedan jastuk, biće nam dovoljan, dođi, samo dođi. U vrijeme mobitela i slikovnih poruka, ova se pjesma čini tradicionalnom, a u drugoj dimenziji i odveć čulnom i izazovnom. No, za pjesnika je ona primjeren odgovor na teorijsku i daljinsku ljubav zapisanu u stihu poznate pjesnikinje: „jer ljubav je lepa samo dok se čeka“. Kako za koga i kako se kome sviđa i zalomi, rekao bi pisac ovih redaka.
U istom tonu i na sličnom fonu zapisani su i u svijet odaslani i stihovi iz pjesme Na plaži u Umagu, koji na impresivan način oslikavaju ljubav i prirodu kao dva simbola snage i ljepote: Volio sam je tamo gdje sunce nikad ne zalazi/ u pijesku isprepleteni naši koraci/ iza nas su ostali svi naši porazi. Gdje caruje ljubav, tu nema poraza. Gdje nema ljubavi, nema ni pobjede. One pobjede koja vraća nadu i unosi radost u naše živote. Čovjek bez ljubavi tvrd je kao kamen. Žena bez ljubavi drvo je bez grana.
Drugi dio knjige ispunjen je pjesmama o bolu kao nezaobilaznom pratiocu ljudske sudbine. Bol je tiha patnja koja muči dušu, ili ljuta rana što nagriza tijelo. Zla kob je mnogim ljudima nametnula bol kao nezasluženu nasljednu pokoru, ili kao kaznu za loše postupke prema sebi ili drugima. No, jednu bol, jednu tešku neprelaznu bol ljudi nameću i sebi i drugima. To je ljubavna bol, odnosno bol nanesena svojim bližnjima. Bešćutnima ta bol malo znači. Osjetljive ta bol pogađa do srži. U pjesmi Između istine i obmane, Nikola Lero na stanovit način relativizira tu bol prema bliskoj osobi riječima: Ne brini n./ nisam ja stao – samo sam se malo sakrio od života/ znam da nisi navikla da me vidiš ovakvog/ znam da si plakala, hej n. Koliko su ove riječi utješne, a koliko bolne drugu stranu, to mogu znati samo oni koji se nađu na njezinom mjestu. Pjesnik je svoje kazao, čitalac to pročitao i svima ostaje da bistre svoje misli i slažu zaključke u logične cjeline.
Ako su ljubav i bol polazišta pjesnikove intime, Bosna je adresa kojoj se obraća s puno emocija i razložnih frustracija. Rođen u ratu, rastao i odgajan u nestabilnom miru, učen da voli i poštuje dobro, Nikola je spoznao svijet oko sebe u bojama koje zamućuju pogled čovjeku normalnoga vida. Bistroga uma, dobroćudne naravi, osjetljiv po ljudskosti, kosmopolit po uvjerenju, on se teško miri s podjelama u društvu koje su nametnule nacionalističke političke strukture. Zato sve njegove pjesme posvećene zemlji rođenja nose pečat nezadovoljstva stanjem koje mlade ljude tjera izvan zemlje, a stare i nemoćne pod zemlju. Svoju dobrodošlicu svim dobronamjernim ljudima Nikola zapisuje u pjesmi Velkam tu Bosna u kojoj kaže: Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu/ u pustinju postsocijalizma/ gdje još nismo započeli čistiti svu istoriju bola/ sve mrlje komunizma, ratova, propalih revolucija…
I dok jedni dolaze u tu pustu jugoistočnu nedođiju, drugi odlaze na zapad u potrazi za poslom, srećom i ljepšim životom. Jedan takav odlazak opisuje u pjesmi Bosnia, gudbaj, iz koje prepisujem sljedeće stihove: Na oronulom peronu banjalučke željezničke stanice/ čekao sam voz iluzornih zapadnjačkih snova – sa očevim nadanjima u jednom i majčinim brigama u drugom koferu… Sa sličnim optimizmom pjesnik nam preslikava bosanske liftove u pjesmi istoga naslova u kojoj naglašava: Kod nas liftovi ne rade/ zato do snova idem pješice… Zasigurno ne prema gore, već ravno – stazom punom uspona i padova i, razumije se, nepreglednih krivina. A dokle će stići, to ni pjesma ne zna, premda su joj sva leksička vrata širom otvorena.
Tematska širina, jezično bogatstvo i pjesnička sloboda koja u današnjem vremenu nema zadanih granica kakve su državne, pružaju pjesniku mogućnost da kaže i zapiše sve ono što mu misli ponude, a savjest dopusti. Dozvoljavaju mu i da se našali na svoj i tuđi račun kada odabire stil i formu pisanja. Tako u pjesmi pod duhovitim naslovom: Jeb’le vas rime, Lero od Bosne odgovara svim potencijalnim kritičarima svoga načina pisanja ovim stihovima: Kažu mi; nije to poezija – nemaš rima, nemaš metafora/ ti samo nešto nabrajaš/ kontam u sebi: „jeb’le vas rime“/ i da vam se unesem u lice/ opet me ne bi čuli. Sa poezijom je to tako jer nju podjednak broj ljudi i čita i piše. Pa zašto bi onda pjesnici robovali rimama, kad se i bez rime ima što za reći. Uostalom, ovo nisu slova – ovo ja urezujem svoje ožiljke, zapisat će Nikola Lero u jednoj svojoj pjesmi koja na najbolji i najpoetskiji način otkriva njegove pjesničke namjere.
A one su čiste, jasne i vrijedne svake pažnje kao i knjiga koju nam je ponudio na čitanje i uzajamno razumijevanje. S nadom i povjerenjem očekujemo njegova nova djela.
