Donosimo tri kratke priče iz knjige Lađa od srca Nade Mihoković Kumrić. Knjiga je zbirka kratkih i poučnih priča koje su podjeljene u dva poglavlja – Lađa od srca i Raspričani kalendar – u svakom po dvanaest priča.
Zvonka je znala što želi za Božić
Bruna je vesela i zaigrana, ali i nepredvidljiva djevojčica koja
često mijenja odluke i mišljenja. Želje da i ne spominjemo! Kad je
otvorila bakin božićni dar i ugledala zelene čizmice, namrštila se:
– Ali više mi se sviđaju plave!
– Rekla si da želiš zelene!? – u čudu će baka.
– Predomislila sam se! – osorno će Bruna lupivši nogom o pod i nastavi: – Hoću plave ili nikakve!
Baka bez riječi vrati čizmice u kutiju uvjerena da će se njezina unučica do jutra opet predomisliti. Nije joj jedanput priredila neugodnosti zbog zamjene odjevnih predmeta i igračaka! Dok je čizmice spremala u ormar, jedna proviri iz kutije i prošapće:
– Draga bako, ispunjavate previše želja svojoj razmaženoj unučici! Ne želimo da nas nosi hirovita djevojčica. Ni naše plave sestre koje su ostale u trgovini ne vole biti na nogama mušičave djece.
Čizmice na tren zašute te iznenada predlože: – Darujte nas Bruninoj prijateljici Zvonki. Ona će nas rado nositi. Jučer nas je u trgovini sa žarom isprobavala! Ali njezin otac ostao je bez posla i ne može joj ih kupiti. Pustite nas van i same ćemo otići do nje.
Prije nego se baka snašla, čizmice istrče na ulicu. Bilo je hladno, ali vedro. Mjesec im je pokazivao put do Zvonkine kuće na kraju grada.
Zvonka je upravo s bratom i sestrom ukrašavala bor. Zamišljala je pod njim nove čizmice. Djecu prene bojažljivo kucanje. Zvonka otvori vrata – nikoga! Spusti pogled i gle čuda! Na pragu stoje nove zelene čizmice. Zvonka i roditelji u nevjerici promatraju razigrane i nasmijane čizmice kako se smještaju pod bor.
– Baš takve sam željela! – obraduje se Zvonka.
Mama i tata, sretni i zadovoljni što je i ove godine Zvonkina božićna želja ispunjena, pozvali su djecu za blagdanski stol.
Sve je to kroz prozor promatrala Brunina baka koja je odlučila da od toga Božića neće ispunjavati baš svaku želju svoje prevrtljive unučice.
Novogodišnja proslava
Poslije novogodišnjega vatrometa i slavlja, prvi na koga je Nova godina naišla, bio je dječak Emil. Spavao je dubokim snom ne mareći za njezin dolazak.
– Zar se mene dočekuje u krevetu?! – prodrma ga bijesno.
Emil se prene, sjedne na ležaj i, trljajući oči, reče:
– Mrzim Novu godinu! Samo mi donosi nevolje.
– Pa svi mi se raduju! – u čudu će Nova godina.
Dječak odlučno odmahne glavom:
– Meni nikad ne ispuniš želje.
Nova godina sjedne do dječaka, nježno ga zagrli te pouči:
– Ma, kako će Ema saznati da joj se sviđaš ako okrećeš glavu kad prolaziš pokraj nje?! Kako da mama i tata saznaju da bi volio imati brata ako im to ne kažeš? Kako će Goran saznati da mu želiš biti prijatelj ako si stalno sam ispred računala?
– Kako ti znaš što bih želio?! – s iznenađenjem će Emil.
– Uoči svojega dolaska posjećujem nezadovoljnike i pomažem im ispuniti želje. – reče Nova godina.
– Pa, što moram učiniti? – šaptom će dječak.
– Najprije čestitaj Novu godinu mami i tati, zatim pozovi Emu i Gorana da uz pjesmu i igru proslavite moj dolazak!
Vrapčić i sendvič
Djevojčica Leona toga je siječanjskog jutra vrlo rano napisala zadaću i naučila pjesmicu napamet. Bezvoljno je kružila oko stola i razmišljala kako skratiti vrijeme do odlaska u školu. Njezine prijateljice velike su spavalice i bilo je prerano da ih zove. Ni s ekrana, ni s police za knjige nisu je mamile ničije zgode ni pustolovine.
Sjela je uz prozor. Sniježilo je. Ulica pusta. Zagrizla je u sendvič koji joj je mama napravila prije odlaska na posao i nastavila motriti ulicu. Leona ga je jela kao da joj se ne jede. No taj sendvič bio je svakodnevni san vrapčića koji ju je promatrao s druge strane prozora. Bio je gladan i drhtao od hladnoće. Bojažljivo je tri puta k(lj)ucnuo pri dnu prozorskoga stakla. Leona je virnula van, ali ga nije vidjela. Začivčivkao je i k(lj)ucnuo ponovno. Opazila ga je! Zatreptao je očima, približio se prozoru, nekoliko puta živžiknuo i kljucnuo u smjeru sendviča.
– Što ne kažeš da si gladan!? Evo! – otvorila je prozor i ispružila dlan s mrvicama. Vrapčić je odskočio u stranu. Umirao je od gladi, ali još mu nikad kao tanjur nije služio djevojčičin dlan.
Leona shvati da se ptić boji. Istresla je mrvice na nosač za cvijeće. Kad ih je pozobao, odškrinula je prozor i pozvala ga u sobu da se ugrije. Nije da Leona ne bi bila ugodno društvo, ali vrapčić i zimi voli slobodu. Odživživkao je „Ne, hvala!” i odletio.
Sljedećega jutra posjetio je Leonu s izgladnjelim bratom!
Nesebično je s njima podijelila sendvič. Svakim je danom sve više vrabaca pravilo društvo Leoni i njezinom sendviču.
Jednoga dana Leonina se mama naljutila na prljavu prozorsku dasku i zabranila joj hraniti ptice. Ako mami smeta prljav prozor, ima tomu lijeka, dosjetila se Leona! Sutradan je na prozor postavila kućicu za ptice. Od tada Leonin sendvič zimi redovito spašava ptice od gladi.
