Kapetane, jedinoga broda
Ako pružiš srce na dlanu svima,
rastu ti anđeoska krila,
što tama ih je davno skrila,
tamo gdje vlada jedino zima.
Žeravicu si svoju ponudio,
da osmijeh oko tebe dugo traje.
Zvijezde sada sjaje
jer si demone osudio.
Treba ih zatrpati u bezdane špilje,
neka trajno šute
i sakupljaju komadiće dobrote prosute
u kojoj se skriva ranjivosti obilje.
Svijet te na koljena ponekad srušio.
Napravi mu do sebe mjesta,
da zagrliš ga smjesta.
Na urlike si mračne oglušio.
Ljubav je tvoj jedini pravac,
kojim uvijek maleni idemo.
Pobjede i poraze nižemo.
Dok god se držiš za jedan lanac, preskočit ćeš strašni klanac.
U svima se svjetlost skriva,
no ponekad daljinama pliva.
Kao ledenjak svoje sunce čeka
da postane morska pjena meka.
Mašeš onom koji je do jučer nosio odijelo stranac.
Ponovno rođen,
hrabrošću vođen,
usmjeravaš obzoru čelični pramac.
Marta Bačić (IzgubljenaUGalaksiji
)
O autorici: Marta Bačić rođena je u Bjelovaru u rujnu 1996. godine. Nakon završene Jezične gimnazije, postala je magistra povijesti u srpnju 2020. godine. Životna čarolija je odnijela njen potok u Njemačku u kojoj sada živi. Njene radove je moguće pročitati na stranici http://izgubljenaugalaksiji.blogspot.com/.
