Foto: Myriam Zilles – pixabay
Kad sam napokon raširila zjenice
U meni se uzburkalo nebo
Kroz male usne provalile su crne ptice
Brzih i nervoznih krila
Vrisak im je i kao moja ljubav
Ne znam što bi s njima.
Uselile su u moju sobu na devetom katu.
Razmičem ih ujutro kad ustajem iz kreveta.
Stvaram im mjesto navečer.
U povratku sebi, sam se sebi smijala
Kako se opčarati može
Nekim
Tko uopće ne razumije ove nervozne ptice i da je sasvim normalno što one sada stanuju na devetom katu, u mojoj sobi, na krevetu i svih 7 polica bijelo – zelene iverice?
Lea Smodlaka
