JUSUF TUZAK
Sinoć sam gledao zanimljivu televizijsku emisiju ‘U svom filmu’ na HRT-u. Kod urednice i voditeljice Tončice Čeljuske gostovao je naš poznati automobilistički as i engleski gospodarstvenik Goran Štrok. Sjajan čovjek i uspješan biznismen svuda po svijetu, osim u Hrvatskoj. Takav se zaključak nameće ako se pročitaju njegovi brojni intervjui u kojima govori o svojim poslovnim uspjesima i neuspjesima u domovini.
Goran Štrok je rođen 1947. godine u Beogradu, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Po mjestu rođenja danas može biti i srpskim državljaninom. Ne znam treba li mu to državljanstvo i je li ga ikada tražio, ali to i nije tako važno. Izidor Štrok, otac Goranov, rođen je 1911. u Podgori kod Krapine. Bio je španjolski borac, narodni heroj i general JNA. Iz vojske je istupio 1955. Razlozi su poznati vojsci bivše države, a zna ih i Goran, koji je oca izuzetno cijenio i od njega puno o životu naučio.
Jutros sam otvorio stranice interneta i pronašao milijun različitih, neki bi rekli kontroverznih, podataka o Goranu Štroku i njegovom ocu Izidoru. Po desničarima, nacionalistima i šovinistima, radne i poslovne biografije oca i sina kriju u sebi sive pa čak i tamne nijanse. Umjereni ljudi i lijevi antifašisti kojima pripada i sam Goran, stvari vide u posve drugom svjetlu. Vide ih onakvima kakve su i njihove stvarne i radno-poslovne biografije. O tome može svjedočiti puno poduzetnika iz Engleske i svijeta. Svjedočenja o narodnom heroju i generalu Izidoru koji je ovaj svijet napustio 1984. zapisana su u ratnim i vojnim knjigama, i pohranjena u sjećanjima potomaka njegovih ratnih drugova.
Na internetu se mogu pronaći i razni drugi detalji i podaci o svemu što vas zanima i što vam privuče pažnju. Uz Goranovo ime te sportsku i poslovnu karijeru, koju sam pratio od mladalačkih dana jer sam od njega mlađi tek jednu godinu, za oko mi je zapelo ime Igora Šehanovića. Čim sam ga otkrio kao uspješnog poslovnog čovjeka u sferi hotelijerskog biznisa u Istri i Opatiji, gdje je i Goran poslovao, znao sam da on mora imati neke veze sa mojim srednjoškolskim profesorom matematike Jusufom Šehanovićem.
Zato sam zatvorio internetske stranice koje govore o Štroku i otvorio one koje su vezane uz Igora Šehanovića. I već na prvoj pronašao ono što me je zanimalo. U Igorovoj biografiji je pisalo kako je on sin profesora i znanstvenika s područja ekonomskih i ugostiteljsko-turističkih znanosti Jusufa Šehanovića. A iz Jusufove biografije jasno se vidjelo da je rođen u Tuzli 1944. godine. Kockice su se tako posložile da više nije bilo sumnje u to kako je on moj srednjoškolski profesor iz tuzlanske Hemijsko-tehničke tehnološke škole.
Nakon završenog Prirodno-matematičkog fakulteta u Beogradu, novopečeni profesor Šehanović vratio se u rodni grad i zaposlio u školi koju sam tada pohađao. Bio je mladolik i sa svoje 23 godine nije se gotovo nimalo razlikovao od nas učenika. Čak su neki ponavljači likom izgledali puno starijim od njega. To nam je, na određeni način, davalo povoljniju startnu poziciju prilikom odgovaranja na postavljene zadatke i ocjenjivanja učeničkog znanja. Računali smo da će naš gotovo golobradi profesor, ako zatreba progledati kroz prste kad zapnemo na nekom zadatku. Ta nam se računica, u pravilu, ne bi na kraju isplatila, jer je Jusuf bio pravedan kod upisivanja ocjena u dnevnik.
Naravno, časnih izuzetaka uvijek ima pa ih je bilo i u njegovom slučaju. Profesor Šehanović cijenio je mirne i nenametljive učenike i njihova znanja vrednovao je barem za plus više. Uvažavao je i one koji su bili matematički klikeraši i kojima se nije mogla upisati niža ocjena od petice. Takav je u našem razredu bio Salih Berbić zvani Berba. On je tako dobro znao matematiku, da je na predavanjima ispravljao profesora ako bi nešto pogriješio pri zbrajanju, oduzimanju, množenju ili dijeljenju na školskoj ploči. Berba bi pažljivo pratio svaku matematičku operaciju, i kad bi profesor završio zadatak, mudro bi dometnuo kako je kod njega ispao drukčiji rezultat. Profesor bi se tada zacrvenio i okrenuo prema ploči da, naknadnim računanjem, provjeri je li u pravu on ili učenik. Kad bi otkrio gdje je pogrešno upisao brojku, od toga bi mjesta izbrisao ploču i nastavio računati dok ne bi došao do Berbinog konačnog rezultata.
Osim Saliha Berbića u našem razredu je bilo još nekoliko odličnih učenika. Drugi na toj listi bio je Branko Ćatić, približno jednako dobar znalac i odlikaš u matematici. Treća je, koliko se sjećam bila Radmila Golić, jedna od najljepših cura u razredu. No, njoj matematika nije išla tako dobro kao prvoj dvojici kolega pa sam, kao treće-rangirani matematičar, više puta išao u stan majora Golića i pomagao Radmili da uspješnije rješava domaće zadatke. Znao je to profesor Šehanović, jer je on predložio da odlični matematičari pomažu onima kojima taj predmet nije najbolje išao. Radmilina mama uvijek me je lijepo dočekivala i častila raznovrsnim kolačima, nakon što bi riješili sve postavljene zadatke.
Ne znam gdje je danas moja školska drugarica Radmila Golić, jer putem svemoćnog interneta nisam pronašao njezinu adresu. Nisam uspio pronaći ni adresu Saliha Berbića i Branka Ćatića, kao ni mnogih drugih školskih drugova i drugarica iz generacije 64-68, iako sam to više puta pokušavao. Nalazio sam ljude sličnih imena i prezimena, ali to nisu bili oni koje sam tražio. Ni oni mene nisu nikada tražili, jer da jesu, sigurno bi me pronašli. Čak me nisu pozvali ni za pedesetu godišnjicu završetka srednje škole, što je inače praksa većine generacija maturanata. Vjerovatno mnogi više ne čitaju djela moga imenjaka i prezimenjaka nobelovca, pa su i mene izgubili iz vida.
Profesora Jusufa Šehanovića pamtim još po jednom važnom detalju iz njegove biografije. Naime, u četvrtom razredu on se ozbiljno zagleda i zaljubio u našu kolegicu Dragicu koja je bila cura neobične ljepote. Nije bila lijepa kao Radmila ili Sena Kurtović, ali je imala tako plemenite crte lica i blage oči da to nije moglo promaći ni jednom momku koji je prema curama gajio ozbiljne namjere. Takve namjere prema Dragici gajio je i profesor Jusuf, pa ju je nakon mature i kraćeg zabavljanja, oženio. Isto je učinio i naš bivši razrednik, profesor Fadil Hadžibeganović, koji se oženio našom kolegicom iz razreda Ljubicom Nastić. Ovim dvjema ženidbama profesora njihovim učenicama, postavljen je generacijski i razredni rekord profesorsko-učeničkih brakova koji, vjerujem, nije srušen u proteklih pedesetak godina. Barem ne u mojoj srednjoj školi.
Nedugo, nakon zaključenja braka između Jusufa i Dragice, 1970. godine rodio se njihov sin Igor Šehanović. Baš onaj Igor, uspješni mladi poslovni čovjek iz Štrokovog hoteljerskog biznisa, čiji je otac bio moj profesor matematike. Pošto kod nas u Bosni iver rijetko kada pada daleko od klade, Igor je slijedio očeve stope pa je kao i on završio sve moguće škole, uključivo i doktorski studij i postao stručnjakom na visokoj menadžerskoj razini i cijeni.
Kad je porodica Šehanović 1983. godine iz Tuzle preselila u Poreč, gdje je Jusuf dobio posao profesora u srednjoškolskom centru, mali je Igor imao 13 godina i još je pohađao osmogodišnju školu. Vrijedni otac, uz brigu o sinu koga je rano napustila majka, nastavio je stručno i znanstveno usavršavanje i nakon magisterija u Zagrebu, 1994. stekao je doktorat na fakultetu u Varaždinu. Poslije doktorata radio je kao profesor na Fakultetu ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ u Puli, gdje je kasnije diplomirao njegov sin. No, smrt je 2016. prekinula njegov životni put u 72 godini i tako je okončana jedna iznimno uspješna karijera srednjoškolskog i sveučilišnog profesora, čije je životno geslo bilo ‘Dobro je činiti dobro’. Jusuf ga je činio na najbolji mogući način, kako u interesu vlastite obitelji, tako i u širem društvenom interesu. Uz redovne profesorske i rukovodne poslove u Poreču i Puli, jedno vrijeme bio je i član HHO, te aktivist brojnih nevladinih udruga.
Idući očevim stazama života i Igor je najprije obranio magistarsku radnju, a potom i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Usput se bavio privatnim poduzetništvom da bi s navršenih 40 godina postao predsjednikom uprave Luburnija Rivijera hotela, čiji je vlasnik u to vrijeme bio Darko Ostoja. Tu dužnost je obavljao do 2018. kada se vratio u privatne poslovne vode s visokom otpremninom. Matematički bi se reklo, sa debelim plusom na vlastitom računu, kako i priliči ljudima koji znadu naplatiti vlastiti rad po normativima koje omogućava kapitalističko društvo.
Moj srednjoškolski profesor Jusuf Šehanović bio je pedagog socijalističke samoupravne provenijencije i svoj predani rad naplatio je redovnim mjesečnim plaćama za poslove koje je marno obavljao. Za ukupan doprinos u razvitku društva primio je i određena društvena priznanja u vidu zahvalnica koje se obično uokviruju i stavljaju na zid, a koje imaju simboličnu vrijednost dok je čovjek živ. Kada čovjek ode, sve to postaje dijelom sjećanja njegovih najbližih i onih koji su ga za života poštovali i cijenili.
A takvih je u Jusufovom slučaju puno više od broja učenika i studenata koje je za svog radnog vijeka učio matematičkim i drugim znanostima. Među njima sam i ja koji sve ovo svjedočim i potpisujem punim imenom i prezimenom.
Ivo Mijo Andrić
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Objavio je više od 50 knjiga poezije, proze, drama, aforizama, epigrama, eseja i književnih prikaza, te više knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, arapski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. Među ostalim priznanjima, dobitnik je i međunarodnog priznanja “Naji Naman” za ukupan književni rad i doprinos, koje se dodjeljuje u Libanonu.
