Foto: S.Hermann F.-Richter – Pixabay
JUGONOSTALGIČAR
Ako tražite jugonostalgičara, boljega od Jugoslava Bosnića rodom iz sela Mačkovca onkraj Semberije, posve je sigurno, nećete pronaći. Taj vam je gospodin eklatantni primjerak čovjeka staroga kova, kakav se pronađe jedan na stotinu.
Jugoslav Bosnić visok je metarsedamdesetpet, kestenjaste je kose i travkastih očiju. Namršten koliko treba da ga ozbiljno shvate namjerni ili slučajni sugovornici i ljutit na sve osim na punicu i mater. Oca i punca pokopao je u ljepša vremena, a širu rodbinu redovno obilazi kad su sprovodi i svadbe.
Dotični gospodin Jugoslav ljepše se osjeća kada ga zovu drugom i nimalo mu nije stalo do toga da ga drže za svoga. Teoriju o tome kako su svoji najbliži odbacio je kad ga je ženin bratanac Martin Fereža rodom s varaždinskog područja navukao kao jamca za kredit od stotinu tisuća kuna. Taj kredit i danas vraća s kupa sa izostalim kamatama, nakon što je prevarant Martin zbrisao s ljubavnicom na zapad, ostavivši u selu ženu sa četvero nejake djece. Sve što je Bosnić kazao službenici koja mu je objasnila kako mora preuzeti ulogu nečastivog dužnika, stalo je u dvije proste rečenice. U prvu: „ko vam jebe mater.“ I drugu: „jebem i tebe i njega.“
Teško je iz ovako oskudne komunikacije ogorčenog jamca i iznenađeno šutljive službenice zaključiti, odnosi li se prva prosta rečenica samo na nju i rečenog Ferežu ili je, pak, u tu množinu uračunata banka i jedina nam i mila država. A možda i cijela kugla zemaljska, jer jezik i psovka ne poznaju granice. Tek, jugać je kazao svoje, i tu se nije imalo šta dodati niti oduzeti.
Druga je rečenica bila jasna kao dan i za njezino razumijevanje nisu bile potrebne nikakve dodatne analize niti jezičke akrobacije. Dovoljno je bilo primiti je k znanju i izbjeći dalje komplikacije, glede jamčeve huje.
Istini za volju, ne treba izostaviti ni notornu činjenicu da je oštećeni i ozlojeđeni Jugoslav pokušao izbjeći vraćanje spomenutog kredita. Na neko vrijeme povukao se materi u Bosnu, napustivši prije toga stalni posao u šumskom poduzeću. No, kad mu je žena dojavila kako je stigla bankarska opomena na kojoj su bile zaračunate i zatezne kamate, vratio se u lijepu našu i na jedvite jade uspostavio na silu prekinuti radni odnos. Primili su ga jer je vladala kriza sjekača, pošto se nitko od lokalnih lezikruhovića nije želio prihvatiti stare ruske motorke pa po kiši, snijegu i vjetru lutati po bilogorskim i podravskim šumama i proplancima.
Od kad je primio tuđi dug na svoja pohabana pleća i slabašnu plaću, Bosnić je podebljao svoju jugonostalgičnu crtu, naglašavajući u svakoj prilici kako je ona država bila bolja od svakog ‘isprdka’ koji je iz nje nastao. Riječ isprdak iz njegovih je usta ispala i s njom pisac ovih bilješki nema nikakve veze. Sve i kad bi htio!
Lako je zaključiti kako je drug Jugoslav brzo stekao potajne simpatije od jednih, mahom starijih radnika, a ljute protivnike od drugih, uglavnom mlađih zaposlenika koji su s puškom na ramenu i bombom za pojasom branili domovinu od razgoropađenih agresora četnika i ništa bolje jugoarmade. Dok su se prvi slatko smijali njegovim komentarima i opaskama kako je novu demokratsku vlast bog dao ‘samo za krast’ i kako će i ova država skapati prije od one, drugi su bijesno škrgutali zubima, nazivajući ga ‘prodanom dušom’, ‘srpskim balegarom’ ili ‘bijednim titoistom’. Izgovarali su te riječi obično dok su bili u grupi ili kad bi Bosnić na kraju radnog vremena razdužio motorku i mrtav umoran krenuo kući ženi i djeci. Dok mu je motorka bila u rukama, svi su se sklanjali, pazeći da mu se ne vrati huja i ne proradi žuč. Znali su da bi tada mogao izbiti belaj jer ljudskom i pasjem bijesu ne treba puno do krvi.
Zbog svojih radnih vrlina Bosnić je nailazio na puno razumijevanje kod nadređenih šefova, pa i samog direktora firme. Znali su oni za njegovu nevolju i za životne jade i pomagali su mu kad god bi zatrebalo i koliko su mogli. Nekad povišicom plaće, a nekad lijepom riječju. Hvalili su ga otvoreno pred drugim radnicima, što neki nisu primali sa odobravanjem. Nisu se otvoreno bunili, ali se jasno moglo vidjeti kako ne podnose bolje od sebe i one koji ‘ginu’ na poslu. A upravo takav bio je drug sjekač, Jugoslav Bosnić. Kad god bi trebalo usjeći drvo na nepristupačnom mjestu, poslovođa bi se prvo obratio njemu. Mlađi sjekači bi se skrivali iza stabala, čuvajući guzicu od opasnosti i većih napora. Nije im se dalo stradati na radnom mjestu kad su već sve od sebe dali na bojnom polju, žrtvujući se za slobodu svoga naroda i za ljepšu budućnost svoje i tuđe djece. Ginući i stradajući na bojnom polju koje se, u vojnoj terminologiji, naziva položajem.
I baš tu njihovu neprocjenjivu žrtvu Jugoslav je primao kao nešto što se moglo i moralo izbjeći.
„Rat se mogao spriječiti“ – ponavljao je po stoti put – „da je bilo pameti ko što je nije bilo. Da ratohuškači i plemenske vođe nisu imali putra na tjemenu a slamu u glavi. Samo budale guraju mir u stranu da bi prekonoć ratom, na štetu malih ljudi, ostvarili svoje velike ideale i mračne snov.“
Nije Bosnić do u detalje objašnjavao svoju priču o tome kako se rat mogao izbjeći, ali se dalo naslutiti kako se priklanja općepoznatoj demagoškoj teoriji koja nas, sa zadrškom uči, kako je jedan ljudski život važniji od bilo kakve države. Za tu samoljepljivu floskulu hvatali su se, a i danas se hvataju, razni politički homodupleksi kad pokušavaju naglasiti važnost ljudskog života i njemu darovane slobode. Ne ispuštajući iz vida ni svoje politdomoljbne zasluge za tu i takvu slobodu koja je plaćena životima osamtisućasedamstoipedeset osoba čija je žrtva ugrađena u temelje drage nam i mile, a za neke i jedine domovine. Kao da drugu nikada nismo imali niti ćemo je ikada više imati.
Kad bi Jugoslav kazao kako smo i prije u toj, za mnoge neupućene, omrženoj državi imali slobodu, sigurnost i bolje plaće, uvijek bi se pronašao netko od mlađih tko bi mu začepio usta, nazivajući ga nostalgičarem za propalim sistemom. Uzaludni bi bili njegovi pokušaji dokazivanja kako je radničko samoupravljanje bilo bolje od ovoga što danas imamo. I kako je u socijalizmu školovanje i zdravstvo bilo besplatno. Kao i mnogo čega drugoga što danas plaćamo državi i poslodavcima. Mladi domoljupci bi se na te opaske smijali, sprdajući se sa onim o čemu nisu imali pojma. Sve, samo s jednim ciljem: da omalovaže jugonostalgičara, samoupravljača i socijalistu i pokažu kako je ovo što danas imamo bolje od onoga što su naši i njihovi roditelji stvorili u bivšem socijalističkom društvu. Pritom im nije bilo važno što su zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme, što su plaće male i neredovite, što ih se nizašto ne pita u firmi, što su u kreditima do guše i što mnogi od njih ne smiju u brak niti u stvaranje vlastite obitelji zbog, više nego, izvjesne materijalne nesigurnosti. Tko će još mariti za te egzistencijalne sitnice i sranja, kada je od toga bitnije dotući jednog rabljenog jugonostalgičara koji u demokratičnoj nam zemlji širi smrad raspale države i vonj samoupravnog socijalizma.
„Jebem i tebe i tvoje radničko samoupravljanje“- rekao je jednom Bosniću zapjenjeni mladi sjekač, mašući upaljenom motorkom, kao da će ga sasjeći u komade, kako je netom sasječena bivša mu država. „Ako mi još jednom pohvališ taj upišani sustav u kojem su radnici imali vlast, nabit ću na onu stvar i tebe i tvoga Kardelja. Ja ovdje rintam kao nilski konj, a nemam dovoljno za kruh i auto koga sam kupio na kredit. Još mi i ti pristaješ na muku, hvaleći taj tvoj usrani socijalizam. Uzmi si brate lijepo povratnu kartu, pa idi tamo u tu svoju državu i gradi sustav kakav ti odgovara. Nas ostavi na miru da siječemo stabla za crkavicu i da živimo svojim bijednim životom. Imamo slobodu i demokraciju i što nam više treba. Kad ne budemo imali kruha jest ćemo tu našu jebenu slobodu. I od nje se čovjek može zasititi, kaj ne?“
Nostalgičnu Jugoslav na ove je drčne i ponosite riječi mladog sjekača zašutio kao zaliven. Ostao je bez teksta. Bez jezika. Na kraju i bez usta. Kao da ih je prečuo. Ili mu je ovaj put bilo svega dosta. Očito se nije snašao u šarenoj tiradi krnjih misli sugovornikovih, pa je odgovor odložio za neko drugo, možebit, povoljnije vrijeme. A možda se pravi odgovor nalazio i u izgovorenim riječima mlađahnog sjekača, bivšeg bojovnika sa prve crte obrane susjednog grada.
Pogrešno bi bilo vjerovati kako je ovaj jednosmjerni dijalog žestokog domoljuba i u pojam ubijenog jugonostalgičara Bosnića bio posljednja kap u krnjoj čaši vremena. Takvih je verbalnih drekova bilo i kasnije i uvijek su završavali na sličan način i po istom kalupu. Kad bi Jugoslav imao motorku u rukama, prednost bi uvijek bila na njegovoj strani. A kad bi mlade društvene snage miris sagorjele nafte ili alkohola osjetili na vlastitoj strani, jugonostalgičar se povlačio bez riječi, uvažavajući rezultate njihove višegodišnje borbe za oslobođenje od mrske im bivše armije i njezinih razularenih četničkih pomagača. Parola ‘svi Srbi u jednoj državi’ tada bi padala u vodu, topeći se u njoj kao mjehurići raspršene sapunice.
Koja je strana i u kolikoj mjeri bila u prvu, nije na piscu da sudi i presuđuje. Za to postoji povijest, ali i njezini mudri kazivači i glasnogovornici. Oni će na kraju, kada se slegne prašina prošlosti i dim neke nove sadašnjosti, otkriti tajne koje mi današnji patnici samo naslućujemo.
A te tajne u podjednakoj su mjeri sklone Bosniću koliko i njegovim vjernim sjekačkim oponentima.
Opet, sve u ovisnosti od toga, u čijim je rukama i čijim jezikom govori upaljena motorka.
Ivo Mijo Andrić
