Jedno biće jedan vijek
Krilatim snovima lete moje pospana htijenja,
nikako da se probude u zemlji lakih obećanja- ludom radovanja …
Vrpolje se, vrpolje te zamisli svakojake, kamoli sreće da se izrode,
Da se porode, mene oslobode…
Jer trnovite bijahu staze kojim’ preci gaziše, putove mnoge oni utiraše… za koga, za koga….
Sinak sad napušta djedovinu, mahovinom obraslu klijet i hižu…
Ide, ide…. vuče ga blještavilo, tek niklog grada, tamo negdje, tamo negdje…. na rubu morala…
Al’ snove svoje ipak ostvari… kako bilo, gdje htio- tamo je… na rubu morala, na rubu morala…
Domaja- tuđina, tuđina- domaja…. najzad se skupa pod jedno zapiše…. jedan vijek, jedan
život- jedno biće…
Andreja Sedak Benčić
