Jedini smisao vremena
Dragan Gligora
Recenziju piše dr. sc. Tin Lemac
Rukopis lirske proze Jedini smisao vremena Dragana Gligore, koji je poznatiji kao književni teoretičar i stručnjak za književno djelo Petra Šegedina na kojem je izradio i svoju doktorsku disertaciju, predstavlja prvijenac njegova književnog stvaranja. Riječ je o rukopisu koji je podnaslovno obilježen kao lirska proza što mu daje izvjesne žanrovske karakteristike definirane od samog autora. U većini proznih stavaka, riječ je o lirskom fragmentu. Kako se fragment još nije pronašao u tradicionalnim i suvremenim žanrovskim klasifikacijama, riječ je o vrlo fluidnom obliku koji graniči s pjesmom u prozi i liriziranim pripovjednim epskim ulomkom. Ono što je važno postizanje je ravnovjesja lirskog i epskog načela. U lirskom se odaju ritam i figuracija, a u epskom naracija. Gligorini fragmenti tematski se rasprostiru na nekoliko zemljopisnih širina književnog polja. To su prije svega samorefleksivna tematika, problem ojezičenja svijeta, sraz meditativnog i svakodnevnog snatrenja, te prijelaz iz faktičnog u arhetipsko. Nadahnuće je pronađeno u području vlastita bavljenja teorijom književnosti, zreloj dobi autorske spoznaje, povezanosti sa zavičajem i pronalaženju spona empirijskog i metafizičkog. U predmetnom slovu nalazimo metajezične pojmove (performativ, glagol, Drugi, sintagma), kultureme (križ, vječno vraćanje istog, Atlantida) i literareme (Shakespeare, Ex Ponto, Nepoznat Netko). Tekst nije prezasićen navedenim pojmovima, već su oni u nju diskretno utkani. Time se iskazni sloj ne manirizira niti retorički ornamentalizira, već se pojavljuje semantička ekstenzija idejnog sloja ili prikaz ideje u ruhu nekog od navedenih pojmovnih značenja. Sve su navedene tematske jezgre obojene figurom Nostalgije koja se realizira u standardnom značenju dihotomije nekad–sada.
Od stilskih se označnica pojavljuje razvijena parataksa, slikovne i pojmovne metafore, kumulacije i sklad fonološke i semantičke razine stavka. Parataktičkim nizanjem ostvaruje se ritmična i ekspresivna strana (što je i u njegovoj definiciji), slikovne metafore razvijaju lirsku imaginativnost, pojmovnim se metaforama subjekt nadovezuje na Univerzalije, kumulacijama postiže značajan stupanj semantičnosti, a skladom fonološke i semantičke paradigme smisao za žanrotvornu osnovu lirskog fragmenta. U samorefleksivnoj tematici (Kad sam upao u krizu) subjekt se postavlja u izopćeničku, osamljeničku poziciju i nastoji se odvojiti od svijeta u posvemašnjem sagledavanju međusobnih interakcija s njim. Ojezičenje svijeta (Nešto iza riječi) predstavlja izvjesnu zamjenu za utopijsku uspostavu svijeta, evokaciju Zlatnog Vremena bez pretencioznosti koje takav postupak donosi. U meditativnim i svakodnevnim snatrenjima (Ne znam što mi je činiti) postoji subjektova projekcija u Apsolut kao vid životno/diskurzivnog spasenja. Faktično prelazi u arhetipsko (Zapis o otoku) zbog prethodno navedenih razloga. U tim tematskim prepletima izabrane građe Gligorin subjekt lavira između nostalgije, melankolije i čežnje za povratkom. Gdje i kada? Ova će vam knjiga to pokušati odgovoriti, a one sljedeće još dalje protumačiti. Težak je put od svijeta do riječi, ali i obrnuto. Na poljanama zelenim beskonačan je niz mogućnosti.
Drugu recenziju piše dr. sc. Ljubica Josić
Zbirka lirske proze Jedini smisao vremena Dragana Gligore u četiri cjeline, nakon uvodne naslovne pjesme u kojoj se nagovješćuje pozicija lirskoga subjekta obilježena opsesivnom usmjerenošću na temporalnost s jedne strane te nemogućnošću autentičnoga obuhvaćanja totaliteta njegovim imenovanjem s druge, propituje individualnu egzistenciju u toposima modernizacije prezentirane u svojoj efemernosti, a onkraj kojih se zbiva unutarnji užas »svakog čovjeka koji razmišlja o vremenu«. Težištem na osjećaju imanentne prolaznosti i neispunjenja, u misaonim nizovima ove pjesničke knjige oprjeka je totaliteta i partikulariteta, govora i šutnje, postojanja i nepostojanja, sklada i nesklada – iznova se u njoj iskazuje pjesnički napor da se osjetilno pokori držanjem na okupu jezične materijalizacije, što ostavlja lirski subjekt u suočenju s krhotinama i osjećajem ništavila. Česta nokturalna raspoloženja i upitanost produbljuju antagonizam otuđenosti i civilizacijske besmislenosti, a u tom kontekstu izdvaja se primjerice iskaz lirskoga subjekta u pjesmi Infra Struktura, u kojoj se u punome krugu promišlja o singularitetu uglavljenu semiotikom civilizacije, te mnoštvenost subjekata i identiteta u pjesmi Netko u kojoj se među ostalim apostrofira nemoć iskazivanja sebe (Jer kao i Ja, osjeća nešto što ne može iskazati).
Pjesnička faktura ove lirske proze prepoznatljiva je po čestome odsuću interpunkcije na onim mjestima za koja bismo očekivali da su završetci poetskih rečenica. Tim metajezičnim signalom kao da se u jednom dahu želi, sasma uranjajući u prevladavajuću pjesničku temu, o protoku vremena, življenja, stvaranja i razgrađivanja, poništavanja i uzdizanja, pjesnički (ra)stvarati u ritmu toga protoka, bez zaustavljanja, bez stopa i pauze. S tim u vezi istaknimo da dio pjesama, posebice ciklus Nešto iza riječi, ima naglašeno metapoetičko semantičko polje te se ondje tematizira čin pisanja u odnosu prema dobu kojim dominira vizualitet mreže svih mreža. Autor se gdjegdje poigrava s tvorbom riječi, reaktivirajući značenjske sastavnice slogova njihovim razdvajanjem ili spajajući riječi, dovoljno rijetko da nas taj postupak ne bi prestao iznenađivati, što u konačnici, tražeći jezični ekvivalent za »jedan mali komadić nutrine«, ovu poeziju čini dojmljivom u sjedinjenju pjesničkih postupaka i tematsko-motivskoga sloja.
Pretežući pokušavati proniknuti u dihotomiju čovjeka i nečovjeka, za razumijevanje Gligorine lirske proze presudan je njezin idejno-filozofski sloj, a koji kroz pletivo lirskih refleksija govori da je riječ o autoru egzistencijalističke zapitanosti. Stoga nije naodmet istaknuti da je Gligora prepoznat kao vrsni proučavatelj opusa Petra Šegedina te da se u ovoj zbirci uspostavljaju eksplicitne (u pjesmi Svemir je glupost) i implicitne veze sa šegedijanskim promišljanjem trajanja, smrti i jezika, čime se ovaj pjesnički diskurs prirodno nadovezuje na autorov znanstveni, tematizirajući pak ovdje u umjetničkome prostoru neke od šegedijanskih tema i motiva. Gligora, bez obzira na to rabi li prepoznatljive metaforične slike prolaznosti (Anđeli koji se boje pakla), niže slike u čakavskome idiomu (Na mod dijavla), zamjenjuje lirskoga protagonista protagonisticom (Pola vijeka u Beču, Psi koji se igraju na kiši, May God bless and keep you always), ne prestaje tragati za metafizičkim uporištem, problematizirajući pritom granice svjetova, unutarnjega i vanjskoga. Ritam stalnog samoumiranja i rađanja odzvanja Gligorinim proznim stihovljem, no, iako napisana pretežito u melankoličnom tonu, njegova poezija, držim, ostavlja ufanje u čovjeka, njegovu svrhovitost i mogućnost samoiscjeljenja kreacijom u riječi.
