KRATKE PRIČE ZA DUGO PAMĆENJE
Stjepan Svedrović: IZBAVITELJ, Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, Zagreb, 2019.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Nakon sedam objavljenih zbirki poezije i knjige Proze o mudroslovlju, hrvatski književnik Stjepan Svedrović pripremio je i čitateljima na dar odaslao zanimljivu i nadasve vrijednu zbirku priča pod naslovom Izbavitelj. Radi se uglavnom o kratkim autobiografskim prozama, koje na literarno uvjerljiv i stilski dojmljiv način, oslikavaju autorov životni i stvaralački put od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. To je razdoblje ispunjeno burnim događajima na prostorima bivše države, ali i u Stjepanovom životu koji je imao uspone i padove obilježene radosnim i tužnim trenutcima, kakvi prate ljude bogatih profesionalnih radnih uzleta i povremenih posrtanja.
Iz tog turbulentnog predratnog, a kasnije i užasnog ratnog vremena, tankoćutni poet izašao je s dubokim ranama na duši, koje su i danas vidljive i lako prepoznatljive. Sve Scile i Haribde kroz koje je prošao te kajanja, pokajanja i okajavanja kojima je kristovski bio izložen, zaslužile su da budu opisane i predočene svijetu kao intimne jedinstvene i upečatljive ispovijesti. Iskustvene i poučne u svakom ljudskom i književno-estetskom pogledu.
Već pod kraj dvadesetih godina života, mladi graditelj Stjepan Svedrović, mučen i proganjan dilemama o smislu i besmislu ekološki neosviještene industrijalizacije društva, shvatio je da mu nije mjesto u velikim privrednim projektima, pa se okreće samostalnoj profesionalnoj djelatnosti i proučavanju postignuća na području filozofije, sociologije, prirodnih znanosti i umjetnosti, a posebno književnosti. Od tada duhovnost, kako ona mistična- religijska, tako i zbiljna životna, postaju preokupacijom od koje se ne odvaja ni u trenucima kad izvršava redovne radne obaveze, ili odlazi u prijeko potreban san.
U takvim životnim okolnostima poetsko stvaralaštvo nametnulo se kao nezaobilazna ispovjedna mogućnost otkrivanja vlastitih misli i osjećaja, koji prate svako ljudsko biće na razne načine i u različitim oblicima ispoljavanja. Ljubav se u tome javlja kao dinamični pokretač i svemoćna unutarnja sila otporna na sve vanjske udare i nasrtaje. Svedrović je svoju ljubav prema ženi, bližnjima i svijetu koji ga okružuje pretočio u stotine lirskih pjesama i stavio na uvid književnoj i umjetničkoj javnosti. Tako je nastao bogat emocionalni poetski opus koji je ukoričen u sedam zbirki pjesama neprolazne vrijednosti.
Na sličan način, ali u vremenu zamršenog poraća, strpljivim propitivanjem i zapisivanjem vlastite prošlosti i sudbina drugih ljudi nastajale su kratke poučne priče, što religijskog, što svjetovnog sadržaja, koje su uvrštene u zbirku duhovnog iscjeliteljskog naslova Izbavitelj. Analitičan i poticajan predgovor knjizi napisao je dr.sci. Stjepan Razum, dokazani i osvjedočeni znalac takve vrste literarnog stvaralaštva. Njegov naslov: Priče koje potiču na radosno djelovanje u korist bližnjih, ukazuje na osnovni smisao Svedrovićevog proznog kazivanja o sebi i drugima. Njegova zadaća nije ispričati priču radi konkretne pojave ili događaja, već potaknuti druge da na sličan način razmišljaju i djeluju u korist nemoćnih ili onih kojima je potrebna pomoć u određenom životnom trenutku.
Prva priča Opus dei uvodi nas u svijet ljudskog siromaštva i pratećeg mu dobročinstva, koji su u stvarnosti dvije strane iste medalje života. Premda se bitno razlikuju, te dvije strane se u humanim društvima i sredinama istovremeno i nadopunjuju. Tamo gdje ima ljudi u potrebi koji jedva spajaju kraj s krajem, postoje i dobročinitelji koji im pomažu da olakšaju teret neimaštine i osjete ljepotu življenja. Tako mali dječak Braco, koji nakon majčine smrti živi s nezaposlenim ocem i malim janjetom na čijem je vratu medaljon s natpisom „Opus dei“, zamalo ostaje bez svoga ljubimca. Otac je, naime, morao prodati „Janje Božje“ bogatom tvorničaru, da bi kupio namirnice nužne za život i platio račun za isključenu struju. Ali, kako se to u lijepim pričama, a nekad i u zbilji događa, taj medaljon i ljudska dobrota pobjeđuju pohlepu, i tvorničar na Uskrs vraća janje te uručuje ocu i sinu novčani dar. Dobro ovdje nadvladava moguće zlo gubitka, i pokazuje da su granice i jednog i drugoga izbrisive ljudskim humanizmom i međusobnim razumijevanjem.
U drugoj priči pod naslovom Bit igre, autor nas uvodi u zamršene odnose između države kao moćnog aparata vlasti i poduzetnika, koji se na razne načine dovijaju i snalaze kako bi opstali na nemilosrdnom tržištu, gdje vladaju zakoni jačega i snalažljivijeg. U tom srazu država i njezin birokratski mehanizam, uz pomoć nametnutih zakona, od jednih uzima bez milosti dok drugima, narodski rečeno, gledaju kroz prste. Primjena zakona u zemlji bezakonja odvija se selektivno od slučaja do slučaja. Bližnji i koruptivniji prolaze neokrnjeni, dok svi drugi plaćaju ceh gulikožnih propisa i njihovih nemilosrdnih provoditelja. Država ima bič i batinu i s njom u takvim situacijama nema šale. Oružja u njezinim rukama moćna su kad se radi o državnim interesima, a blaga i neučinkovita kad se radi o interesima korumpiranih državnih činovnika. Tako i glavni junak priče, suočen s optužbama za podmićivanje pri dobivanju poslova, biva optužen i izložen dugotrajnim sudskim procesima s nesagledivim posljedicama. U današnjem vremenu takvih je procesa toliko da im se ne zna precizan broj. Oni često traju i traju… dok djelo ili nedjelo ne padne u zastaru.
Sljedećih nekoliko priča posvećeno je ljudskim dobročinstvima u vrijeme vjerskih blagdana. U njima su glavni junaci siromašni ljudi i oni koji to siromaštvo prepoznaju i olakšavaju svojim darovima. Tu posebno treba izdvojiti priču Božićnica, koja na zanimljiv način propituje odnose darodavaca i darovanih. Glavni lik, čistač cipela Radovan, zbog narušenog zdravlja i lošeg vremena gotovo je ostao bez posla u centru grada pred Božićne i novogodišnje blagdane. Ali, tada na scenu stupa poduzetnik Josip, kome je taj siromašni Rom godinama svakodnevno čistio cipele. Osim što Radovanu daruje pristojnu božićnicu, preuzima njegovu ulogu i čisti mu cipele. Čini to iz neizmjerne zahvalnosti za dugogodišnje pružanje usluga uljepšavanja obuće, ali i zbog ljudske potrebe da se i sam uvjeri kakav je to osjećaj kada drugima svakoga dana laštiš cipele da bi zaradio novac za preživljavanje svoje obitelji. Autor, uz opis scene zamijenjenih uloga poduzetnika i čistača, u isto vrijeme prenosi i njihova razmišljanja o novonastaloj situaciji. Dok Rom Radovan osjeća neugodnost zbog gospodske pozicije u kojoj se našao, umirovljeni poduzetnik je zadovoljan što mu se pružila prilika da vidi drugu stranu medalje života. Onu običnu, radničku, koja služi drugima da bi preživjela i opstala u svijetu društvenih nejednakosti.
Nakon niza priča o ljudskoj dobroti, središnji dio knjige ispunjen je prozama koje sadrže autobiografske elemente i koje su, po snazi literarnog izričaja i dubini emocionalnog naboja, svakako najjači i najuvjerljiviji dio Svedrovićevog proznog stvaralaštva. U tim pričama on se potvrđuje kao konzistentan, promišljen i rječit narator koji znalački odabire teme, sistematično izlaže radnju i oplemenjuje je bogatstvom leksike kakvu posjeduju samo iznimno dobri pisci. Te su priče većim dijelom vezane uz područje autorove rodne Brezovice i bave se ljudima i događajima iz toga lijepog i povijesno bogatog dijela Zagrebačke županije.
Iz tog dijela knjige posebno treba izdvojiti priče: Grješnik; Kušnja; Osobenjak; Slika; Stranputice i Viđenja, koje, svaka na svoj način, govore o sudbinama ljudi na našim prostorima i događanjima u posljednjih tridesetak godina. Priča Grješnik bavi se usudom mladog graditelja koji pod teretom briga za opće dobro i nezadovoljstva vlastitim okruženjem odlučuje potražiti „spas“ ili „rješenje“ u nabujaloj rijeci Savi. U tom suicidnom naumu previđa neke važne stvari koje, skupa s njim, isplivavaju na površinu nakon doticaja hladne vode i vraćaju ga u životnu realnost. Povratak u stvarnost uvijek je neka vrsta otriježnjenja od suludih misli i otkrivanja samoga sebe u slikama drugih, koji su iskusili gorčinu života i nastavili rođenjem započetu borbu za boljitak. Tako i naš junak otkriva novi put vjere u sebe i druge ljude, i okreće se budućnosti kao jedinoj pouzdanoj alternativi opstanka, naspram ružne i hladnom vodom isprane prošlosti. Preobraćeni grješnik postaje pokajnik nadahnut ljepotom stvaranja i dobrotom davanja.
Pripovijest Kušnja potresna je ispovijest mlade žene, može biti i autorove supruge, koja je oboljela od neizlječive bolesti i koja dvoji kada i kako saopćiti tu tešku vijest suprugu i svojim najbližima. Odlučuje da to bude u vrijeme ljetovanja na moru, ali se onda pojavljuje osoba koja moli njezina supruga da bude kumom njezinu sinu na krizmi. Tu novu dvojbu oko kumstva, nakon dugo premišljanja i kolebanja, rješavaju pristankom, što se pokazuje dobrom odlukom jer im ona, osim dobroga djela prema drugima, donosi i pristojnu zaradu od iznenada ukazanog posla unovčavanja kredita. Od ostvarene zarade izdašno daruju kumče i pokrivaju troškove odloženog ljetovanja. Za vijest o teškoj bolest nikad nije kasno jer, ljudska dobrota ipak je iznad i ispred svega. Pa i onog najgorega.
Osobenjak je priča o novinaru – kritičaru svega postojećeg, koji mijenja karakter iz ‘zloćka’ u ‘dobricu’ nakon prihvaćanja ponude da jednu svoju staru nekorištenu kuću preuredi u galeriju umjetničkih slika. Taj otklon oštrog kritičarskog pera prema plemenitoj umjetnosti, pokazuje koliko je malo potrebno da bi se mijenjali pogledi na svijet i blisko životno okruženje. U mnogim detaljima preobražaj je sličan onome u se kome suicidni graditelj preobraća u vrijednog pjesnika.
Priča pod naslovom Slika, višeslojna je prozna skica za mogući dramski tekst humorističko-satiričnog sadržaja. Ona govori o ljudskoj dvoličnosti i snalažljivosti osoba spremnih na svaku vrstu podvale i prevare, da bi se obogatili i stekli ono što ni po čemu ne zaslužuju. Glavni lik je povjesničarka umjetnosti zaposlena u državnoj upravi koja prodaje slike da bi sakupila novac za liječenje, navodno, teško bolesne kćeri. Zapravo, taj „humanitarni“ novac ona koristi za kupnju poslovnog prostora za galeriju toj istoj kćeri koja završava likovnu akademiju. Priča ima i sretan završetak za jednog od kupaca, moguće i samog autora, koji skupo plaćenu humanitarnu sliku, kompenzira jeftinom kupnjom vrijedne umjetničke slike od gospođe koja stanuje u istoj zgradi gdje je povjesničarka umjetnosti kupila prostor za kćerkinu galeriju.
Tema priče Stranputice odnosi se na ljude koji žive na marginama društva bez sredstava, a često i bez priznatog identiteta. Narator priče, mjesni svećenik ili pop kako ga neki zovu, pripovijeda o zloj sudbini dragovoljca Dade koji živi bez osobnih dokumenata u krajnjoj bijedi i neimaštini. Pošto ‘bez valjanih papira’ ne može ostvariti socijalnu pomoć, jedini mjesečni prihod mu je državna potpora koju prima na osnovu osobnog broja uginulog susjedovog magarca koga je ukopao i to prikrio pred institucijama vlasti. Na kraju Dado umire od zatrovane rane na nozi, jer nije imao adekvatnu medicinsku pomoć kao neosigurana osoba.
Takvih primjera u našoj praksi ima koliko ima i beskućnika i drugih ljudi bez identiteta i odgovarajuće državne skrbi.
Ratna i poratna stradanja autor opisuje i u priči Viđenja koja se bavi sudbinom izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Jedan od njih, dječak Ante, nakon progona iz Banjaluke, naselio se s djedom u napuštenu kuću u Udbini. Tu provodi dane čuvajući ovce i prisjećajući se svojih poginulih roditelja, čije su kosti ostale u Bosni. Svoga sugovornika, arhitekta koji planira izgradnju nove crkve i koji ima bolesnu malodobnu kćerku, Ante propituje o drugome svijetu na kome su, ako takav svijet uopće postoji, danas njegovi otac i majka. Pitanje ostaje bez pravog odgovora jer takav je odgovor nemoguće dati, ako se gleda istini i zbilji u oči.
Uz naprijed spomenute, u zbirci su i druge podjednako zanimljive i poučne priče o ljudima i njihovim sudbinama i usudima. Književnik Stjepan Svedrović znalački je birao teme i likove, osim onih koji se odnose na autobiografske ispovijesti o stvarnim događajima koje je proživio i preživio, i dragih mu osoba s kojima je dijelio ljepotu i sva dostupna blaga ovoga svijeta. Zato se cijela zbirka od 26 priča doima kao homogena, snažna i poučna književna cjelina koja oslikava prostor i ljude u vremenu predraća, rata i poraća koje je ispreplelo i premrežilo kraj dvadesetoga i prvu petinu dvadesetprvoga stoljeća. To je dovoljno dugo razdoblje za pristojan ljudski vijek i za trenutak povijesti koga pamte današnje generacije, a kasnije generacije će o njemu učiti iz knjiga kakva je i ova Stjepanova.
Neka je sretno i radosno čitanje svakome tko voli lijepu knjigu, kakva je zbirka kratkih priča Izbavitelj, i koji štuju autore kakav je književnik Stjepan Svedrović. Na dobro mu bila sva nova pisanja.
