POETIKA ŽIVOTA MIRE PETROVIĆA
Piše: Ivo Mijo Andrić
Pjesnik Miro Petrović ide kroz život pješice. Usput vozi auto, ima vozačku, ali kroz život, ipak, ide pješice. Ne kreće se biciklom, kako bi znao i mogao. Ne leti Pegazovim krilima, kako bi kao poet trebao. A ni kočijom ne jezdi, kako bi po Bosni i Hercegovini valjalo. On jednostavno kroz život ide na svoj način, tabanović fijakerom. Natenane, nogu pred nogu. Polagano, kao da gazi po jajima. Galebovim, ne kokošjim niti nojevim. Njegov korak je tako tih i mekan da ni jedno jaje galebovo neće slomiti. Jer, kako i zašto bi ih lomio kad je galeb ptica koja leti i lebdi nad Neretvom. Koja je raširila krila ponad smaragdne vode, tu gdje je Stari mostarski most smješten odvajkada. Od turskog vakta i zemana do našeg vremena pa nadalje, u nedogled. U neosvojeno i u neosvojivo.
Miro Petrović je pjesnik bez mane i ostatka. Izrastao je iz Klobuka od 1954. naovamo i pomakao se tek toliko da sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća dobaci do Tuzle i tamo završi Pedagošku akademiju. Tako je stekao prvu nominaciju za akademika. O drugoj i ostalima odlučivat će oni kojima je akademija u genima ili u biografijama zapisana kao sveti znamen. Onako kako je papama zapisana uloga prvoga među Kristovim slijednicima.
Ne brine Miru Petrovića što nije bio na audijenciji u Vatikanu, kao neki drugi iz Hercegovine. Bio je on u Međugorju, jer tu je odrastao zajedno s kamenom i rodnim poljima Ljubuškim. Miro je Ljubušak od pete do glave i tu se ne može ništa poreći. Ni promijeniti, sve i ako bi nekome napamet padalo u ovom ili u onom tamo vremenu. O vremenu ispred nas nekom drugom zgodom.
Miru Petrovića upoznao sam u Tuzli sada već daleke sedamdesetpete godine, nakon što su usvojene ustavne promjene i donesen Zakon o udruženom radu. Zamislim se uvijek kad se prisjetim riječi ‘udruženi rad’ jer ni danas ne znam je li tome trebao poseban zakon ili je svaki rad udružen prirodnim putem, bez intervencije države i njezinog aparata sile nad slabijima. U tom sam vremenu branio samoupravna prava radnike i društvenu svojinu, kako i priliči sinu rudara iz Rudnika lignita Lipnica. Usput sam pisao pjesme, onako za svoju dušu, Bog da mi dušu prosti. Među tim pjesmama bila je i ona posvećena Ocu Miji. Ocu rudaru, lagumašu u jami ‘Glavni sloj’. Bila je to dobra pjesma za govorit i za slušat na književnim večerima. Posvećena je onome tko je zaslužuje i tko je, uz majčinu pomoć, stvorio pjesnika.
A onda, nekoliko mjeseci kasnije Miro Petrović je napisao i posvetio antologijsku pjesmu svome stricu Miji. Vremešnom težaku iz Klobuka koji u Skupštini općine Ljubuški sviđa neke poslove građanske. I koji se usput snebiva dok pred činovnicima izgovara riječi „Da suviše se malo kruha nađe, a porez je, znate, dosta velik.“ Ne sjećam se više stihova iz te krasne zavičajne pjesme, ali znam da je bila sjetna i, u isto vrijeme, moćna. Prava pjesma za strica koji je volio život kao i moj otac koji ga je rano napustio. A tko ne voli život, da mi je samo znati.
Napisao je Miro i mnoge druge pjesme koje su ostavile dubok trag u bosanskohercegovačkoj poeziji. Njima je ispunio stranice pet knjiga iznadprosječne literarne vrijednosti. Za neke od njih nagrađen je od Književne omladine BiH te na trebinjskim i Šimićevim susretima. O njegovoj sjajnoj zbirci poezije pod naslovom ‘Zemlja za cvijeće’ pisao sam prikaz koji je objavljen u časopisima u BiH i Hrvatskoj. Takve knjige nastaju u jednom desetljeću stvaralaštva i ostaju živjeti za sva vremena, kao svjetionici koje nikakve nevere ne mogu ugasiti.
Mogao je Miro Petrović napisati puno više pjesama i objaviti više knjiga poezije da nije i kroz književno polje išao pješice. Polako, ali sigurno, što bi kazali poduzetni Nijemci. Bez žurbe i srkleta, kako se u Bosni veli. Da ne pogazi žito ili, ne daj bože, da ne uplaši ptice koje kljucaju zrna sa zrelih klasova. Takav je cijeloga života bio i ostao tankoćutni poet iz Klobuka. Danas je on stanovnik Mostara, ali to nimalo ne mijenja na stvari. Kad se netko rodi bojažljiv i tih, on kroz život ide jedan po jedan – stih. Od sela do grada i od grada do sela. Rodnog razumljivo, a kojeg bi drugog.
U svom radnim vijeku obavljao je Miro različite poslove i zadatke. Po svršetku akademije bio je nastavnik u Fojnici, Sarajevu i Vitini. Zatim je jedno vrijeme bio samostalni umjetnik te novinar na radiju i u sarajevskom dnevnom listi „Oslobođenje“. Uz rat se s obitelji preselio u Mostar, gdje je obavljao poslove u Hrvatskom narodnom kazalištu. Potom je zajedno sa Krešimirom Šegom pokrenuo dva školska lista za učenike nižih i viših razreda osmogodišnje škole, koje je jedno vrijeme i uređivao. Posljednjih godina priprema i uređuje časopis Matice hrvatske „Motrišta“.
Svoju spisateljsku i uredničku misiju Miro Petrović odrađuje na zadovoljstvo kako onih koji se bave književnim stvaralaštvom, tako i brojnih ljubitelja lijepe pisane riječi koji čitaju njegove knjige i časopise, koje marno uređuje. Tako ispunjava svoju ljudsku obavezu graditelja kulture naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine koji se, zbog nakaradne politike svojih vođstava, puževim korakom kreću ka europskim i euro-atlantskim integracijama. Kad će tamo stići ne zavisi od pisaca i urednika, već od neefikasnih političkih čelnika. Nažalost narodnu i na sramotu njihovu.
O Miri Petroviću kao čovjeku, pjesniku i uredniku moglo bi se napisati više knjiga nego što ih je on sam do sada napisao. Zato ga se, s vremena na vrijeme, rado prisjete velikani bosanskohercegovačke pisane riječi Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, pa mu na svojim mrežnim internetskim stranicama posvete toliko prostora koliko zauzima pola prosječne zbirke poezije.
Dobro je to i važno, jer bi prepuštanje zaboravu pisaca njegovog formata bilo neoprostiv grijeh generacija koje su prisutne na današnjoj književnoj sceni. One su dužne čuvati od zaborava pisce kakav je Miro Petrović. I otvarati njihovim djelima stranice časopisa, zbornika i antologija, te tako bogatiti i jačati kulturu države i naroda kojima pripadaju.
Kako će biti u vremenu koje je pred nama, na to će pitanje odgovor dati generacije koje će tek doći. Uzdam se i ufam da će one biti bolje i pametnije od naših te da će sve stvari znati staviti na njihovo pravo mjesto.
Na ljudsko u prvom redu, pa onda na svako drugo.
Naše to nisu znale. One su ratovale.
Za svoje lude vođe i glupe ideale.
