Obitelj Mire Rifetića i danas živi na periferiji Zagreba. U naselju nastanjenom Romima i izbjeglim Bosancima. Koliko do jučer zaraslom u korov, a danas oplemenjenom novim, poluzavršenim ili tek započetim kućama.
Dom Mire Rifetića jesenas je dobio fasadu. Boje zreloga limuna, sa bijelim crtama između prizemlja, kata i potkrovlja. Te pravokutnicima oko vrata i prozora. Kuća za primjer u vremenu tranzicije i prvobitne akumulacije. Po veličini i izgledu ni malo lošija od onih na Pantovčaku ili Tuškancu. Ne računajući vile građene u vrijeme prošloga klapitalizma.
Miro Rifetić danas je drugi čovjek. Doslovno i zorno. Ima penziju dvaput veću od prosječne. I invalidninu uz nju. Da mu se nađe za puta, na koga rijetko ide. Zlu ne trebalo.
Uz kuću ima i manji obrt. Istina neregistriran, ali tko to danas šljivi. Bavi se sakupljanjem sekundarnih sirovina. Da dopuni kućni budžet. Kao i mnogi drugi. Zašto i ne bi, kada to nikome ne smeta. Osim susjedima do čijih zidova i plotova odlaže karoserije starih auta, odbačene frižidere, slupane televizore, neupotrebljive veš mašine i raznu drugu skalameriju koja ničemu ne služi. Dok se ne proda u otpad.
Poduzetni Rifetić ne haje za tuđe muke. Nije ga briga što otpad ljeti smrdi. Što se ispod zahrđale limarije legu gušteri i zmije. Što djeca iz komšiluka nose metalne rane na bosim nogama, zarađene pentranjem po njegovom sekundarnom blagu. Tuđi prigovori ga ne zanimaju. Ni ispekcijski zapisnici. Osobito.
– Ko njih jebe, – reći će osorno gazda Miro. – Moj poso je moj poso i tu se nitko ne smije miješat. Ni susjedi, ni država. Nije to njihova stvar.
A po pravdi božjoj i ljudskoj – jest. Baš je to njihova stvar. Jer, otpad razbacan na livadi oko tuđih kuća smeta svakome koga se to tiče. Susjedima ponajviše. Zbog smrada, nestašne djece i nagrđenog okoliša. Državi smeta nešto manje. Ali, zakon je zakon i mora se odnositi na svakoga. Pa i na gazda Miru. Tako mu tepa mlađahna žena Nevenka. I drugi koji ga vole. Njegovi najbliži. Djeca i roditelji, na primjer.
Ne vole svi Miru Rifetića koliko njegovi u kući. Mnogi ga istinski mrze. Iz dna duše. I preziru, kao bijesnoga psa. S razlogom poznatim njima i svima iz toga djela grada. A taj je razlog lak za razumijevanje a težak za prihvatanje. Kao i svi drugi u kojima su, u jednakoj mjeri pomiješani, racionalno i iracionalno.
Ono što je za gazda Miru racio, za druge je njegova suprotnost – iracio. Tako je to uvijek, kad je o ljudima riječ. Zvijeri su nešto drugo. Golubovi, tek, nešto treće.
Nije gazda Miro oduvijek bio ono što je danas. Bio je kao i drugi iz toga dijela grada. S periferije obrasle korovom, glogom, ostrugama i razbacanim smećem. U kućicama sklepanim od dasaka, lima, kartona i bušnih plastičnih tabli. Pokrivenim starim salonitom ukrašenim zelenilom mahovine i svakovrsnih, rijetko cvjetajućih travki.
Bio je u svemu kao i drugi. S imenom i prezimenom sličnim njegovoj braći. Romima iz Prištine koji su, nakon Titove smrti i studentskih demonstracija, prebjegli u Hrvatsku i njezin glavni grad. Dok se još moglo bez putovnice i odjave mjesta prebivališta. Danas se tako ne može. Došlo je drugo vrijeme.
U prošlom vremenu Miro Rifetić zvao se Miron Rifeti. Bio je Rom i šiptar. Sve jedno sukladno drugom. Po etničkom porijeklu, zna se. Danas bi bio Rom i kosovar. Kao što su njegova braća i sestre. Neka se i to znade.
Da nije došao rat. Uvezen iz Srbije. Sa Gazimestana na Kosovu, odakle je krenuo prvi ratni poklič.
„Niko ne sme da vas bije“…
I tako bi, na početku…
Tek što je zapucalo, državne vlasti uvele mobilizaciju. U narodu zavladali strah i panika. Valja na front, a nikom nije do smrti.
Mironu i njegovoj braći dobro došlo što nisu Hrvati. Što nemaju kućni broj ni stalnu adresu. I što nisu upisani u vojnu evidenciju. Tako je tada bilo.
Dok su drugi mladići iz naselja primali pozive i išli na front izlažući se pogibelji i zlu, članovi obitelji Rifeti skupljali su bakar i vrijedne metale te ih, u rasklimanim ručnim kolicima, odvozili na otpad. Tamo su, nakon vaganja, uzimali pare i donosili ih ocu i materi. Da se nađu za kruh i mlijeko za nejaku djecu.
A vrijeme prolazilo ko na traci i rat se bližio kraju. Osjećalo se to u zraku. I u glavama mudrih.
Miron je bio bistar. Od braće na korak ispred. Dok su skupljali otpad, smišljao je, šta će sutra. Vrijeme nije za spore. Šta će lijenima budućnost. Njima je data sadašnjost i nek se u njoj traže. U glavi Mironovoj pleo se suptilan plan. Genijalan u ludo i hudo doba. Nije mu trebao savjet. Bio je punoljetan i mogao je odlučivati u svoje ime i za vlastiti račun. Tako je izvrtio film u kome je bio glavni i jedini glumac. S ulogom svoga života. Sa svijetlim hapyendom.
Nakon uspješne redarstvene akcije pod nazivom „Bljesak“, u kojoj je oslobođena zapadna Slavonija, Miron je otišao u MUP i prijavio se na novu adresu. Usput je, s dokazom o mjestu prebivališta i dokumentima koje je kradom uzeo iz očeva podrapanog kuferčeta, svratio u zgradu Općine. U Matični ured. Tu je, uz božju i činovničku pomoć, bez grižnje savjesti, promijenio ime. Oduzeo je, pravo-zapravo imenu jedno, malo slovo „o“, a prezimenu dodao drugo slovo, isto tako malo „ć“. I dobio je novo ime i prezime koje ga razlikovalo od svih drugih ukućana. Postupio je po starom, dobro isprobanom principu: jedno slovo uzmi imenu, drugo dodaj prezimenu i, eto te, ko novi. Kako priliči sredini u kojoj živiš. I novoj adresi na koju je prijavljen. Neka se znade, ko je tko i šta je što!
Cijela operacija promjene identiteta potrajala je koliko čovjeku treba da rukama završi, u glavi započeti posao. Osmišljen do zadnjeg detalja. Bez mogućnosti iznenađenja. I bez potrebe naknadnih intervencija. Vrijeme mu je išlo na ruku. Propisi, također. Po starom, isprobanom modelu: tko voli, nek izvoli. Tko neće – nek šeće. U… kuda mu volja!
Tako je rob božji, Miron postao rab ovozemaljski, Miro. A bivši drug Rifeti – gospodin Rifetić. Sve po mudrome planu i vješto sročenom aktu. Što jeste danas, bit će i sutra. Znao je novopečeni g-din Miro da je u pravu. Egzistencijalnome, prije svih drugih. Alal mu vjera, rekli bi naši stari. A mladi bi mogli pridodati: dobra mu mjera.
Od toga dana nije više bio Miron Rifeti. Niti Rom a ni šiptar, kak su ga neki zvali. Iz zbilje ili zajebancije. Svejedno. Više to nije važno.
Sada je bio Miro Rifetić. Hrvat po nacionalnosti. Katolik po vjeroispovijesti. Vjera se mijenja od šale. Ko kaseta Šabana Šaulića za kazetu Mate Bulića. Nema tu cjenkanja niti odustajanja. Želiš li imati jedno, moraš ga dati za drugo. Vlastitom voljom i bez naknadne mijene. Tvrdo u tvrdo. Uz cijuk metala. Ili tup udar plastike. Ko da je to bitno. Nada je na prvom mjestu. Tko to ne zna, ne treba ni da ima.
Kada je, nakon nekoliko dana šutnje, kazao braći da ga više ne zovu Miron već Miro, oni se smijali ko ludi.
– A zašto? – pitao jedan od njih podrugljivim glasom. – Da nisi i ti Hrvat, ko što su neki drugi?
– Jesam! – kazao Miro, pa iz džepa izvadio papir na kome to jasno piše.
Braća dugo zurila u komad papira na kome je boldiranim slovima pisalo Miro Rifetić. I ništa im nije bilo jasno. Kao ni ljutitom ocu, koju minutu kasnije, kad su mu sinovi pokazali papir.
– Pa ti otišao od nas, – rekao otac suhim promuklim glasom. –Ti više nisi naš. Bem ti božiju mater! – Ti si sad neko drugi! Mi…ro…ro… Okle ti tako ime.
– Sam ga smislio, – uzvratio zbunjeni Miro.
– Sam ga smislio, – kazao začuđeni otac. – Ako si ga sam smislio, sam ćeš ga i nositi. Mene nizašto ne pitaj. I sam se brini o sebi. Eno ti ćošak za spužvu i više ništa ne traži!
– On je sad Hrvat, – dodao mlađi brat. Nije kao mi. Romi i šiptari.
– Znači, sada si i Hrvat. Nisi Musliman, kao mi. Jebem ti mater usranu. Ni bajram nećeš slaviti. Kuku li nama sa tobom.
Žučnu raspravu oca sa sinom, mati je pratila nagnuta nad šporet. Smijući se u sebi od neke nepoznate radosti. Nije joj bilo ni na kraj pameti koriti sina zbog promjene imena. I vjere uz njega. Hrvati su svuda oko nas, mislila je šuteći. Zašto to nebi bio i netko od nas? Nema razloga. Sve vjere su i tako okrenute bogu. Ne ljudima. Ljudi su nešto drugo. Kao što su i mravi. Vuku svoj teret do kraja života i onda ga preuzmu drugi. Pa idu dalje do svoga kraja. Tako je mislila Rifetićeva mati. A nije to nikome rekla. Jer, da je rekla izbila bi svađa. I još bi, možda, dobila po nosu. Ovako, šutnja je bolja. A istinu će reći novo vrijeme. Ono od sutra. Danas ionako prolazi kao mutna voda niz Savu.
To ljeto devedesetpete, Miro Rifetić više se družio sa susjedima Hrvatima nego li ikada ranije. Čak im je pomagao u nekim kućnim poslovima. Bolesnima i starima, jer je to trebalo. Mlađima, zbog komšijskog reda. I običaja kakve su iz Bosne donijeli.
Susjedi su se na njegovo novo ime brzo navikli. Miro je bilo lakše zapamtiti i izreći nego Miron. A i hrvatstvo je bilo bliže od romstva.
Sam Miro se mijenjao u skladu s imenom. Odazivao se sa smješkom na licu. Priskakao u pomoć gdje god je trebalo. Trudio se koliko god je mogao staviti do znanja svima, da njegova promjena nije vještačka. Da nema veze s kozmetikom imena i prezimena, već da ima suštinski smisao. I snažnu podlogu u njegovoj izmijenjenoj osobnosti.
Kada su sredinom ljeta mladići iz naselja primili pozive za novu mobilizaciju, Miri je, kao, bilo žao što njega vojne vlasti zaobilaze. Rado bi i on na front da četnicima pokaže, „čija mati bijelo perje češlja“. Da im opsuje „nanu“ i pusti rafal u prsa. Trajalo to njegovo sućutničko naprđivanje jedva dva-tri dana. Do dolaska poštara s novom pošiljkom pisama.
A s poštarom je stigao poziv i na njegovu adresu. Na novu adresu Mire Rifetića. U običnoj komunikaciji: samo Mire. Sada novouvedenog rezerviste raspoređenog u jedinicu za operativno djelovanje. Na frontu. Ne na odlagalištu otpada ili u šupljoj priči.
Rifetićev ponos zbog poziva na mobilizaciju brzo se pomiješao sa strahom od moguće smrti. Od pogibije za zemlju čije papire tek odnedavno nosi u lijevom džepu do srca. Vidjelo se to na njegovom licu s kojega je skliznuo osmjeh, da bi svoje mjesto ustupio brizi. I nelagodi, obojenoj strepnjom.
Nelagoda je pojačana očevom primjedbom, kako je rat mogao izbjeći da je „ostao u ciganskoj koži“. Znači, ono što jest. A ne nešto, što nije.
– Ovako, valja ti ginut za zemlju u kojoj nemaš grunt, nit ćeš ga ikad imat. E, moj bedniče, ti još ne znaš u kake si vode upo. A neplivač si, ko i braća i sestre ti!
Očeve riječi nisu ga iznenadile, iako je stari bio donekle smekšao glede njegovog novog imena. Zvao ga je, kao i svi drugi Mirom, što je u datim uvjetima bio dobar znak. Sada ga zovu u rat a rat, baš nikome, nije rođeni brat. Zašto bi bio njemu, koji s tim ratom nema nikakve veze. Osim što živi na privremenoj adresi u zemlji koja je u ratu s mnogim ljudima koji su tu rođeni. Za razliku od njega koji je, prije neku godinu doselio, gonjen nadom u bolje sutra i vjerom da ima nade.
Rok za prijavu u jedinicu bio je posve kratak. Koliko sutra, morao se javiti na zborno mjesto. U blizini Karlovca. S dokazima o identitetu i nužnim stvarima za put.
Noć je proveo bez sna. Đavo će znati zašto. Do kasno je sjedio s ocem, slušajući njegove neodmjerene pridike. Šuteći, pritom, kao uštrojen mulac. Nemajući šta dodat niti oduzeti . Grozeći se na neke njegove, odoka izgovorene riječi.
– ‘ ..sam ti reko bree, bog te mazo, da bežiš od rat. Da se u zemlju zakopaš. Đe te niko ne vidi. A ti zavro ko ćoravo krme! Oćeš menjat ime i veru kad nije došlo vreme. Da si još malo sačeko, možda bi došo mir. Mogu oni i bez tebe išćerat čete iz šume. I jebat im mater ako zatreba. Šta ćeš im ti. Nula si, ko i svaki drugi cigan, bree. Ni pušku neznaš nosit, a kamol pucat. Čim dođeš na front, zgodiće te, ko šugavu kokoš. Jadan sam ti ja s tobom i bez tebe.
Pokunjani Miro šutio je i mučo. Ko tovar pred zaključanim vratima. Nemoćan da uzvrati paljbu. Da drzne svoje „ja“. Nije imao snage za mijenjanje okoštalih neravnopravnih odnosa između oca i sina. Nije bilo ni vrijeme. Još da prometne ovu noć, i sutra će sve stvari doći na svoje. Otac će ostati u potleušici od dasaka, opijen vlastitom tjeskobom. A on će, s puškom o ramenu, kročiti u novi svijet. Nepoznat. No, svakako, širi od ovoga u kojem je do sada živio.
Jutro je dočekao budan. Zakrvavljenih očiju, kao da je noć proveo u rovu. Na određeni način zadovoljan što će podijeliti sudbinu s onima koji su na frontu. Među njima je bilo barem desetak komšija iz naselja koji su se, u posljednjih nekoliko dana, odazvale na pozive vojnih vlasti.
Kad vojska zove, nema tu mrdanja, mislio je u sebi i za sebe rezervni regrut Miro Rifetić. Danas još civil. A, sutra? Sutra, možda, mlađi razvodnik. U mislima su mu se vrzmali činovi vojske koja je ratovala sa suprotne strane.
Proći će dani i tjedni od njegovog odlaska na zborno mjesto. Nikakve vijesti neće stizati na adresu porodice Rifeti. Mati će tiho u kutu jecati za jedinim joj sinom koji je smogao hrabrosti i snage; suprodstaviti se tehnički nadmoćnijem neprijatelju. On s puškom u ruci, a oni s tenkom pod guzicom. O takvom odnosu snaga povazdan se pričalo na vijestima. Valjda da time zavaraju agresore, koji se nisu budili iz sna o prvotnim junačkim pobedama. Protiv „ustaša“ a i koga bi drugog! Ustaše su četnicima oduvijek bili „kost u grlu“. I obrnuto. Tome nas uči povijest. Zasrana, ko i sve drugo.
Početkom kolovoza šutnja se raspršila kao mjehurić od sapunice. Kao balon u neopreznoj dječjoj ruci. Vijesti su obznanile Oluju. Na radiju, televiziji, u novinama, na kućnim sjedeljkama. U ranu zoru naši su krenuli u akciju. Napali su njihove. Iznenada. Bez najave. Olovom na golo tjeme. Kako su i oni na nas. U ljeto devedesetprve. Balvanima. Baražnom vatrom, bez milosti. U kosti. Kroz meso. Između očiju.
Za tri dana spustila se zavjesa od tame. Zasjalo je sunce, jače nego ranije. Zavladao je mir. Kao da ničega nije bilo. Kao da je Oluja istresla svoj tovar od leda i kiše i prepustila ga bujicama izbjeglih da nose tamo gdje su pošli. Tamo daleko, na istok. Gde sunce večno sja.
Tako ili slično govorila su i ponavljala pobjednička usta. Puna ponosa i neograničene slave. Ushićena nad vlastitim egom. I mnoštvom ega slavnoga etnosa. U hvalospjevima vlastitoj muževnosti spominjani su kraljevi i kraljevstva koja su se prostirala koliko na dva brda. S kulama razvaljenim pod naletom vremena. Ali s prošlošću kakvu nitko nema.
Sa oslobođenih područja stizale su poruke kako je neprijatelj potučen do nogu. Do tabana koji su brisali preko planina i dolina. U svoju zemlju kojoj se ne vidi kraj. Niti sanjane granice. Akademskim umom risane i narodnim rukama pisane.
Od vojnika Mire Rifetića nije bilo ni glasa. Ni slova na papiru. Kao da je u živo blato propao. U nebo odletio. Tko će ga znati.
Za oca, mater i djecu Rufeti prolazili su dani dugi ko godine. Mobilizirani vojnici vraćali su se doma. Jedni na svoja ranija radna mjesta, a drugi na burzu rada. U statuse kakve su imali prije blistave vojno-redarstvene akcije. Neki su nosili maskirke, oponašajući paunove u raskošnom vrtu. Miris slobode širio se na sve strane. Za razliku od njih, većina privremeno mobiliziranih ponovo je obukla civilnu odjeću nastojeći, što prije, zaboraviti užase ratišta i neprospavane noći. Umjereni ljudi uvijek su živjeli s mjerom, ne dajući zanosu i nerazumu da pomute mir. Rat je ionako prolazno stanje koje normalnima ne donosi bezgraničnu radost, niti trajnu sreću. Oni se uvijek ravnaju po načelu: tri dana rata – dvaput više slavlja. Preostalo vrijeme troše na rad i druge korisne aktivnosti.
Članovi obitelji Rifeti danima su se raspitivali kod komšija za sudbinu svoga bojovnika Mire. Nitko im nije imao što reći. Demobilizirani ga nisu vidjeli na bojišnici, a oni drugi nisu ni znali da je otišao u vojsku. Među njima je bilo pojedinaca koji su sumnjali u istinitost priče o Mirinom odlasku u rat. Šuškalo se kako je pobjegao od kuće zbog neslaganja s ocem oko promjene imena i vjere. Neki su čak tvrdili kako je završio u zatvoru zbog krađe bakra sa skladišta tvornice u drugom dijelu grada. Sve u svemu, Miri se zameo trag. Kao da ga je sunce spržilo. Ili mu je pljusak izaprao stope.
I kad je stari Rifeti odlučio otići u općinu da se raspita za sudbinu mobiliziranoga sina, iz nadležnog odjela Ministarstva obrane stigla je obavijest o njegovom teškom ranjavanju na bojišnici. U obavijesti je pisalo i to; kako se vojnik Miroslav Rifeti uspješno oporavlja od prostrijelnih rana te kako će, nakon bolničkog liječenja, biti otpravljen na oporavak u odgovarajuće lječilište, prema nalazu i ocjeni mjerodavne zdravstvene ustanove.
U obavijesti nije pisalo gdje je imenovani vojnik niti kada ga mogu posjetiti članovi njegove obitelji. Valjda se mislilo kako to oni znaju te kako nema potrebe trošiti slova na poznate stvari. Kasnije će se ispostaviti kako vojne vlasti nisu ni znale Mirino etničko podrijetlo, niti ih je to zanimalo, s obzirom na činjenicu da su svi jednaki pred zakonom. I Hrvati i Romi. Kao i Hrvati-Romi.
Obitelji Rifeti i to je bilo dovoljno. Znali su da je živ i da će doći doma. Kada i kako, to nije njihova već državna briga. Oni ionako nisu imali novaca za put. Niti do bolnice, a još manje do banje. U nepoznatom gradu, gdje nisu nikad bili. Čekali su sina i brata i trzali se na svaki zvuk sirene ili na kočenje auta ispred njihove kuće.
Skoro su dva mjeseca prošla od primanja vojne obavijesti kad se, u smiraj jesenjeg dana, sanitet zaustavio u njihovom kvartu. Nasuprot potleušice obitelji Rifeti. Sa mjesta vozača i suvozača izašla su dvojica ljudi u bijelim odorama hitne pomoći, te su uputila prema zadnjim vratima. Dugo su namiještali kolica namijenjena nepokretnim bolesnicima, a onda su ih spustili na makadamski put izlokan višednevnim kišama. Na kolicima je ležao ranjeni branitelj Miro Rifetić. Nalakćen na podignuto uzglavlje, zarastao u dugu kosu i bradu. Kao četnik iz zabačenog krajolika, ili umjetnik opće slikarske prakse. S pogledom prema kući iz koje su istrčala braća i sestre, a nakon njih, koštunjav otac i svrnuta mati. Kadar iz filma nepoznatog naslova, s glumcima naturščicima iz ciganske mahale. Slika i prilika davno preminulog vremena.
Proći će mnogi dani i mjeseci u kojima će ranjeni branitelj Miro Rifetić liječiti ratne rane. Prostrijelne. Kroz obje noge. Pa onda, u visini bubrega, od čega jednoga nema. Izvadili ga liječnici i onako razbucanog od rasprskavajućeg metka, bacili u košaru s okrvavljenom gazom. U kičmi ostao omalen geler koga će kasnije, ako bude sreće, operativno odstraniti. Kad se sve drugo smiri. I kad stane na noge. Ako ikada stane.
U dva navrata dolazili ratni drugovi s fronta Miri u posjetu. I svaki put bili iznenađeni njegovim imovnim stanjem. Jasno, neprijatno! I romskim porijeklom. Jasno, prijatno! Malo je bilo Roma u redovima Hrvatske vojske. Toliko malo, da im se ne zna broj. A i što bi se znao, kad smo svi jednaki pred zakonom. Pragma je nešto drugo.
Pred Božić došla delegacija suboraca da Miri čestita praznik. Kako priliči ljudima koji drže do vjere. Usput donijela bogate darove. I nova invalidska kolica. Neraspakovana. Da Miro može pred kuću. Svijet bijeli da vidi. Da se raduje slobodi. U koju je ugradio izvađeni bubreg. A koja mu je dala željezni geler u kičmu, te dvije metalne šipke; u svakoj nozi po jednu. Da budu ravnopravne.
Kasnije će, naknadnim operacijama, metal biti uklonjen a razbucani bubreg, gotovo zaboravljen. Ostat će samo ožiljci na mjestima gdje su ulazili i izlazili neprijateljski meci i geleri. I Mirini koraci, spori i neujednačeni. Rehabilitacija će trajati duže od godine dana. Strpljivo i predano, kako priliči hrabrom branitelju. Tvorcu naše slobode i neovisnosti.
Po završetku liječenja koje do kraja života neće biti okončano zbog možebitnih posljedica teškog ranjavanja, Miro Rifetić dobit će rješenje o invalidnosti. I uvjerenje o trajnoj radnoj nesposobnosti. Iza njega, kao što zakon propisuje, i rješenje o pristojnoj vojnoj mirovini. I invalidnini. Kako zaslužuju branitelji koji su za domovinu bili spremni i život svoj dati. Zdravlje i rane da se ne spominju. U Rifetićevom kao ni u brojnim drugim slučajevima. O njima će politika pričati svoje priče. S punim ustima i praznim frazama za sutra.
Kao što i Miro svoj ratni usud kazuje. O tome kako je agresor na njegov život nasrno. Iz zasjede. S rafalom u tijelo. S bombama pod noge. Kao zvijer iz jazbine. Kao vjetrovi s Dinare. Ljuti siječanjski vjetrovi, kad studen krvcu zaledi.
Na svoj trideseti rođendan, oporavljen od dugih terapija, pod kraj drugog tisućljeća, Miroslav će prirediti raskošno ženidbeno slavlje. U novu kuću izgrađenu do prve deke, uselit će se njegova ljubav Nevenka. Susjeda, rodom s Kosova. Doći će iz stare daščare, tek dvije kuće od njegove. S mirazom pod rukom i trbuhom do grla. Kakav je red i običaj. Za vrijeme u kojem živimo.
U narednim godinama obitelj će se širiti, a kuća rasti u nebo. Uz nju i Mirina primanja. Najprije od vojnih zasluga. Zatim od državnog doplatka. Na koncu, od posla u fušu. Sa sekundarnom sirovinom rasutom uz tuđe plotove.
Branitelj Rifetić postat će blistav uzor drugima. Model modernog čovjeka koji zna šta treba činiti. U mirno vrijeme. I u vrijeme rata. Šta treba mijenjati, da bi se više imalo. Kojim stazama hoditi, da bi se drugi sustigli.
Njegova matrica života jednako vrijedi za sva vremena.
Zato ga susjedi ne vole. Kako se vole komšije.
Ali ga žale zbog rana koje je s olujom stekao.
Između njega i svega još stoji avet dubine!
