Ispod Colosseuma, kratke priče – Denis Kožljan

Riječ autorice o knjizi Ispod Colosseuma

Nakon pauze od nekih desetak godina, odnosno poslije Crtica iz djetinjstva i Knjige recenzija te autobiografije Amplituda srca, odlučih napisati jedno prozno štivo koje će biti pristupačno čitanju svim generacijama, kako zbog sadržaja , tako i forme.
U ovim vremenima svakodnevih događanja teških za razumijevanje, želim se zajedno s Vama, moji prijatelji odmoriti i prepustiti pričama koje su se događale u mom rodnom gradu. Pogađate, riječ je o Puli, sjedištu u kojem obitavahu kako Istrijani kao domicijalno stanovništvo, tako i ostale manjine (Talijani, Srbi, Bošnjaci, Romi…).

Rimski Colosseum, odnosno velebna Arena centar je i događanja ovih mojih crtica. Imam puno toga za reći i opisati, a što će nadam se biti interesantno čitateljstvu. Dakle, radnja se dešava tamo negdje od početka sedamdesetih prošlog stoljeća kad sam krenula u osnovnu školu, pa sve do početka devedesetih. Moja malenkost biti će samo jedan od likova u čitavoj galeriji kako mojih vršnjaka, tako i starijih Puležana, umjetnika, ali i sasvim nepoznatih i sasvim slučajnih aktera. I radnja neće teći kronološkim redom, no svaka će priča imati neko svoje obilježje, svrhu pa možda i pouku.
Sve ostalo saznati ćete dok budete uživali u vedetama Pule, prelijepog grada sa zanimljivom prošlošću ali i sadašnjošću.

Denis Kožljan

Knjiga se može pročitati preko sljedeće poveznice:

Dio iz knjige:

Lijepo i zanimljivo bilo je živjeti u gradu koji ima toliko mnogo povijesnih znamenitosti poput Zlatnih i Dvojnih vrata, Augustovog hrama, starog dijela grada i Katedralu. Prava meka za turiste koji su počeli pristizati već tamo negdje za Uskrs, a zahvaljujući blagoj klimi, ostali su u Puli sve tamo do kraja listopada. Naravno, u to vrijeme bio je i neki drugačije uređen politički i državni sistem što je značilo opet da je Pula bila u Istri, kao glavno sjedište, Istra u Hrvatskoj, a Hrvatska u Jugoslaviji. Meni osobno, to je razdoblje bilo vrlo upečatljivo i lijepo sam se osjećala na svalom dijelu života i rada. “

“Kako se u tom periodu brzo smrači jer su noći duže, dani kraći, a nastava u drugoj smjeni završavala bi negdje oko sedam, imali smo privilegiju promatrati tu prelijepu sliku otpalih okruglih smećkastih plodova pod svjetlošću javne rasvjete. Obično smo za razliku od jutra kad smo u školu i doma išli prećicom, poslijepodne onako u grupi od desetak nas, u ritmu šetnje vukli se poput lijene gliste. Svako malo, zastajali, brali kestene i gađali se njima ali smo u svezi teme jeseni također dobivali i domaće zadatke iz likovnog ili hrvatskog jezika. Boris i Darko odskakali su u manevru s tim plodovima jeseni koji su iz njihovih ruku znali zalupiti glave djevojčica. Tada bi nastala i svađa, tužakanje roditeljima i svašta nešto, a sutradan bi u školi nastao opći kaos budući je direktor slovio za vrlo strogog čovjeka.I nije nam se žurilo doma pa neka su nas mame čekale s večerom.
Na području zvanom Punta gje je danas veliki kružni tok, tada je bio uglavnom trgovački centar u koji smo pod obavezno svraćali kupiti neki sokić u tetrapaku, sladolet, pez bombone ili žvake. Darko je poput mahera iz nekog krimića obavezno maznuo neku sitnicu i prošao neopaženo sve dok se jednog dana kad je bio pri izlasku iz marketa nije začula vika i naredba:

“Vrati se ovamo, neotesani jedan! Izvadi to iz džepa dok te nisam prijavila direktoru!
Gdje ti je kultura i odgoj? Sram te bilo!”

“
**** Bila sam i previše sretna otkad sam se doselila u Pulu i ne samo to, već u dio grada koji je tako blizu samog Centra, škole, Colosseuma. Stalno se nešto dešavalo, a još k tome to je bilo jedno sasvim drugo vrijeme za Titove vladavine. A upravo Predsjednik Jugoslavije vrlo je često dolazio u Pulu, Fažanu iz koje je brodom posjećivao svoju vilu na Otočju Brijoni.

Kako smo i mi bili zemlja Nesvrstanog pokreta, drug Tito je znao sa svojim gostima, predsjednicima zemalja čitavog svijeta i različitih kultura, rasa i boja sletjeti do Krka, a onda u koloni koju su sačinjavala blindirana vozila, tadašnja milicija sa motorima i ostali iz njegovog užeg kabineta spustiti se u Pulu. Ono najbitnije događalo se kod moje Osnovne škole koja je bila na istočnom ulazu u grad. Tada smo se mi pioniri i omladinci, sjatili s obje strane ceste 43. istarske divizije. Svečano i radosno smo izgledali, obučeni u svoje uniforme, držeči u rukama zastavice,

“Tito..Titooo…Titoooo”, vikali smo svi u jedan glas i dizali se na prste kako bismo što bolje vidjeli druga predsjednika i njegove goste. “

“Obećao mi je i želju ispunio. Te subote, u jutro oko deset sati, uveo me u Uljanik. Zapravo sve su kapije bile otvorene jer su porinuće mogli popratiti i obični građani uz određene mjere opreza.Iako u regulama, sve je djelovalo kao u nekom svečanom krkljancu, Novinari s mikrofonima, fotićima, šefovi, rukovoditelji i radnici na brodu i oko njega. Oplata po kojoj je brod trebao otkliziti bezopasno u more, podmazivala se nekom crnom masti. Motor samog broda, konkretno tankera, dakle broda za prijevoz nafte , najviše je bio pod prismotrom specijalista. Pramac je bio okićen lovorovim vijencima. Kuma broda, u onom slučaju, bila je to supruga nekog ruskog brodovlasnika, na kopnu je prerezala konopac sa bocom šampanjca koja bi se udarcem o brod razbila, zatulile su sirene i to je bio znak za “Sretno porinuće”. Srce mi je lupalo jače od tog prekrasnog prizora, a i od ponosa što je i moj otac bio djelić tog velikog posla izgradnje broda.”

“********** Jedna od pulskih legendi , a možda i više od toga, zapravo čovjek imenom Đuro Pejčić Vaga, svojim bivstvovanjem predstavlja kroniku jednog vremena Pule. Od kad se , sad već pokojni Đuro, tamo negdje iz Rijeke, sedamdesetih doselio u grad Colosseuma i nastanio se u Domu umirovljenika Alfredo Štiglić, svakog jutra, ranom zorom, spuštao se u centar zajedno sa svojom vagom. Iako klimavog zdravlja, pa i sa štakom, pogotovo u zadnje vrijeme prije smrti, dolazio je pognut, ali u odijelu, uvijek djelujući fino i kulturno. Najviše vremena radio je na Korzu, ispred “Vesne”, tadašnjeg mliječnog i naravno puljankine prodavaonice “Televizija”.

“Televizija” je inače jutrom bila prepuna Puljana koji su prije odlaska na posao, u kafiću koji je bio u sklopu marketa, popili svoju prvu kavu ili cappuccino i usput gledali kroz veliko staklo koje je imalo efekt TV ekrana jer su i prolaznici imali cjeloviti pogled u kafić. Eee, upravo, tu, u jatu, kao ispod neke nadstrješnice, legenda Pule, sjedio bi na svom stolcu, pušio svoju cigaru u obliku lule i čekao mušterije koji bi dolazile mjeriti svoju težinu, neki ozbiljnih namjera, a drugi pak tek toliko da malo zadirkuju Đuru. No, nije se on ljutio na nikoga, dapače bio je tako drag. I ja sam se imala priliku vagati više puta, baš iz znatiželje, još kao curica. Tada bi mi čovjek s naočalama, debelih stakala i sijede bradice rekao:
“Stanite šinjorina gore, da vidimo šta vaga kazuje!”

“************* I eto odmah nekako poslije Nove godine, nastupa vrijeme zabave i karnevala, Mlado i staro željno je opuštanja, zabave i ludorija. Pula je vrlo aktivna kad se govori o takvim nekim eventima pa je tako početkom veljače i ove godine kao i prethodne tri, a u suradnji sa Turističkom zajednicom, organizirana četvrta Balinjerada odnosno utrka sa karićima,

Te nedjelje na dijelu Pule, nazvan Veli Vrh, a gdje i ja žvim, od jedanaest sati u jutro pa sve do tri popodne, zatvorena je za sav promet cesta koji vodi za Galižanu. Znali su to vozači i bili obavješteni putem radia i TV.Glavni meštar za ovo događanje je Damir i pod njegovom palicom vršile su se nekoliko tjedana prije prijave sudionika za Balinjeradu. A za tu utrku nema nekih posebnih pravila jer mogu sudjelovati i djeca i odrasli, posebno u kategorijama, ali i zajedno, očevi i majke s djecom. Najbitnije je da su si sudionici napravili svoje “bolide”, podmazali balinjere odnosno kotače preko kojih se onda spuštaju niz nizbrdicu kao pravi vozači formule.”

       Denis Kožljan

O autorici: Denis Kožljan rođena je 13.08. 1961. u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvijetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.