Centar kulture predstavlja mladog kipara Vicu Glibotu kojem smo postavili nekoliko pitanja povodom nedavno otvorene izložbe „Future Dire“ u Galeriji Prica u Samoboru.
Nedavno ste imali izložbu u Galeriji Prica u Samoboru pod nazivom „Future Dire“. Izložba je bila sve samo ne uobičajena. Publici ste se predstavili skulpturama koje imaju futurističku, znanstveno fantastičnu, možda i postapokaliptičnu dimenziju i poruku. Recite nam odakle vam interes za budućnost, donekle i za svijet fantastike?
Pa zapravo moj interes za znanost općenito, a poglavito za znanstvenu fantastiku počinje davno, dok sam još u eteru djetinjstva kao osnovnoškolac osjetio poriv i interes za žanrom. Sjećam se kako sam samo hlapljivo upijao sve što se moglo naći od literarnih genijalaca poput Issaca Asimova i njegovog ciklusa “Fondacija” i “Ja, robot”. Klasika poput “2001:Odiseja u svemiru” Arthura Clarkea. S druge strane fantastike s primjesom horora majstora Theodora Sturgeona. Sve to naravno potrkrijepljeno solidnim znanstvenim temeljcima poput “Svemira u orahovoj ljusci” Stevena Hawkinga i sl.
Pritom odrastajući na “Zvjezdanim stazama”, “Blade Runneru” te “Povratku u budućnost”. Kako je djetinjstvo polagano odmicalo tako sam počeo shvaćati da sve naizgled bezbrojne mogućnosti zapravo stvaraju privid izbora te vode u istom smjeru jer temi znanstvene fantastike nisam mogao pobjeći kao što ni svjetlost ne može jednom kad prijeđe obzor događanja…
Gdje ste pronašli inspiraciju za skulpture? Jeste li inspiraciju imali i u stvarnim događajima ili isključivo u mašti, promišljanju, filozofiji…?
Inspiraciju za recentni ciklus crpim iz kombinacije više izvora.
Kombinacija se sastoji od istraživanja žanra kojeg inače konzumiram, a to je znanstvena fantastika, bilo da se radi o literaturi ili filmu. S druge strane moje recentno al’ intenzivno proučavanje literature filozofskog horora i horora fikcije definitivno je pridonio tome da propitkujem pojmove vezane za prirodu vlastitog postojanja poput egzistencijalnog nihilizma.
Obzirom da sam s ciklusom počeo početkom pandemijske 2020. tu je naravno i element osobnog iskustva, te vlastita opservacija stanja društva i narativa koji se počeo stvarati u tom periodu. Socio-ekonomska slika, izolacija, otuđenost, te geopolitička previranja i generalne nestabilnosti možda su me potaknuli da pokušam pronaći estetski lijepo u procesu raspadanja. Raspad forme služi i kao upozorenje. U ovom kontekstu forme koje se raspadaju su relikvije nas samih, jedne davno zaboravljene epohe koja se još nije dogodila i koliko god morbidno zvučalo, s druge strane ove raspadajuće forme možda su moj svojevrsni uvrnuti “silver lining” u cijeloj priči.
Kojim materijalima ste se služili za skulpture koje ste predstavili na navedenoj izložbi? Koliko vam je vremena trebalo da napravite jednu od tih skulptura?
U izradi sam se služio raznim materijalima, poglavito otpadom od metala, drva te odbačenih elektroničkih komponenata od starih uređaja. Tu je naravno i gips, plastika, epoxy, te prah bronce i aluminija.
Prosječno vrijeme za izradu jedne skulpture naravno varira ovisno o složenosti oblika te dimenzijama planiranog rada. To obično bude mjesec i pol dana, a nerijetko i više za jedan rad.
Prilikom izrade skulptura koristili ste se tzv. tehnikom assemblage i upcycle. Možete li nam približiti navedenu tehniku i koje alate koristite?
Assemblage je tehnika čiji korijen riječi u prijevodu znači slaganje pa možemo reći da se tom tehnikom razl elementi spajaju, slažu i lijepe u jednu kompoziciju tvoreći jedan rad. S druge strane upcycle je tehnika kojom se koristi otpadni i odbačeni materijal u svrhu stvaranja novog zadžaja više vrijednosti, u ovom slučaju umjetničkog djela, što u konačnici zapravo znači reciklaža.
Alati koje koristim u izradi variraju od kombinacije odljeva u gipsu, epoksiju s aluminijem i broncom do ljepljenja elemenata korištenjem superljepila, epoksija i pištolja za aplastiku.
Jeste li izložbom „Future Dire“ htjeli potaknuti promatrača da se zamisli nad društvom i vlastitim djelovanjem? Kakve su povratne informacije posjetitelja izložbe?
Sam naslov izložbe implicira nešto nadolazeće kao strašno, beznadno.
Naravno, to se uzevši u obzir našu malu civilizaciju koja se na velikoj kozmičkoj pozornici i u širem kontekstu razvoja nalazi u nekakvoj fazi puberteta, gdje nekad kao da postupa infantino, ishitreno, nezrelo te u konačnici autdestruktivno. Kao da smo na nekakvoj prekretnici, prijelaznoj fazi. Pitanje se postavlja što i kako dalje onoga trenutka kad se osvrnemo i shvatimo da smo prešli Rubikon.
Generalne povratne info posjetitelja su iznimno pozitivnog predznaka u smislu da radovi potiču promatrača na razmišljanje. Tome svakako i pomaže činjenica da radovi nisu imenovani da bi dodatno oslobodili promatrača da stvori nekakvu vlastitu interpretaciju rada, odnosno da na neki način rad dovrši u svojoj mašti. U komunikaciji s ljudima stječe se dojam da vrednuju moj način pristupa radu, te način na koji tretiram formu i oblik te likovnost djela.
Kada ste se počeli baviti kiparstvom i što vas se privuklo tom usmjerenju?
Zapravo sam se još kao osnovnoškolac volio likovno izražavati, a poglavito u obliku crteža, ilustracije ili slikanja. To je neko vrijeme funkcioniralo dok nisam shvatio da mi jednostavno fali još jedna dimenzija da se pokušam bolje izraziti. Nedostajalo mi je nešto više taktilno.
S obzirom da mi je djed bio stolar, sjećam se kako sam nebrojene sate boravio u njegovoj radionici i od otpadnog drva slagao kučice, brodove i svakakva čudesa. To je naposljetku kulminiralo tim da od odbačenog bloka masivnijeg drva sam istešem mali brodić. Osjećaj koji sam dobio nakon tog možda naizgled minornog postignuća u meni je pokrenuo doslovnu lavinu, mašineriju koja me od tada intrinzično goni da ne odustajem… Taj blok drva tada je predstavljao moj životni problem, a svi alati razbacani okolo njega mogućnosti rješenja tog problema. Od mene je to tražilo da se maksimalno potrudim i iznjedrim najreativniji pristup. Kako sam rastao i razvijao maštu, tako sam otkrivao nove materijale koji su mi pružali šire mogućnosti. And the rest is rust and stardust…
Kojim materijalima ste sve do sada radili i koji vam najbolje odgovara?
Do sada sam se okušao u raznim materijalima, počevši od gline, gipsa, drva, kamena, stakla, bronce, aluminija, do razno raznih epoksi smola, poliestera, polistirena i sl. Radim s onim što mi je najdostupnije i čega ima u izobilju a to je nažalost razno razni otpad. Bilo da se radi o otpadu drva, metala ili elektroničkih komponenata od starih uređaja, sve je iskoristivo a tehnika upcycle mi pruža mogućnost da takav otpadni materijal recikliram. To mi trenutno pruža najbolje mogućnosti da se izrazim i materijaliziram zamišljeno.
Koji su vam budući planovi? Imate li nove ideje za buduće izložbe i kojim materijalom planirate raditi?
Definitivno planiram ovaj recentni ciklus radova razraditi i nadopuniti, što je već u procesu. To bi uzevši u obzir moje trenutne skice za nove radove dodatno uključivalo korištenje betona kao materijala, te multimedije. Naravno, buduća izložba se može realizirati tek kada prođem na nekom od prijavljenih natječaja čije rezultate željno iščekujem.
S obzirom da ste u zadnjoj izložbi ukazali na potencijalnu budućnost koja bi nas mogla zateći, kakva je vaša vizija budućnosti? Čeka li čovjeka postapokalipsa ili ipak ima nade za čovječanstvo i što čovjek može učiniti da budućim pokoljenjima ostavi neki bolji svijet?
Moja vizija budućnosti naše civilizacije je kao blago isprani sloj boje, bljedolika mrlja. Nešto sam između realista i pesimista uz povremene bljeskove optimizma za koje kad se pojave dočekam raširenih ruku, a ponekad ih zatočim u podrumu podsvijesti…
Mučim se zvučati što manje otrcano al opet tračak nade uvijek postoji, tamo negdje daleko iza ugla apokalipse.
