Povodom otvorenja samostalne izložbe “Metamorfoze” akademske umjetnice Tee Morić Šitum u Muzeju grada Splita predstavljamo intervju sa slikaricom Teom M. Šitum.
1. Za početak možete li nam reći kada ste se počeli baviti slikarstvom i od kuda potječe ljubav prema slikarstvu?
Umjetnost je oduvijek u mojem životu s obzirom da su mi roditelji vodili dugi niz godina malu, ali prepoznatu galeriju Morić u Splitu, a zidovi roditeljskog doma prepuni su umjetnina. Sve se vrtilo na neki način oko toga, a potreba za izražavanjem samo je rasla s godnama… Studirala sam na Akadmiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer likovnu kulturu i likovnu umjetnost pa sam kroz studij prošla sve likovne tehnike, i eksperimentirala sa svime što mi je došlo pod ruku… A slikarstvo se dogodilo usputno, zaljubila sam se u neposrednost medija, boje i teksturu što mi je ostavilo dovoljno prostora za istraživanjem. Iako s obzirom na moju pozadinu osjećala sam jako strahopoštovanje spram svojih prethodnika. Bilo je teško odvažiti se i prelomiti u tom smjeru.
2. Nedavno ste krenuli s novom samostalnom izložbom Metamorfoze. Slikama dominiraju linije, plohe i boje. Osnovna tehnika je akril na platnu. Je li to vaš uobičajeni stil ili za vas nešto novo?
Moglo bi se reći da je novo, barem za širu publiku, iako je meni ta promjena došla prirodno. Do sada sam njegovala poprilično ekspresionistički pristup slikarstvu koji je u biti sličniji mojem karakteru. Ovoga puta vratila sam se apstraktnoj umjetnosti koja me snažno okupirala još na fakultetu, ali ovoga puta u puno ženstvenijem izričaju. Koristila sam reduciranu paletu od samo tri boje i bijelu, te sam kombinacijom različitih kontrasta manipulirala efekt dinamike slike, tako da slika na neki način najintenzivnije stvara tijekom promatranja.
3. Jeste li zadovoljni konačnim rezultatom, kako ste realizirali viziju oblika i boja koje ste htjeli prenijeti na platno?
U procesu stvaranja sam se jako dvoumila, jesam li na pravom putu, jesu li boje previše plošne, nedostaje li teksture… ali svi ti strahovi nestali su onog trenutka kad sam ih po prvi put sagledala zajedno u galeriji. Tek onda sam odahnula… A publika je to prepoznala i jako dobro primila.
4. Možete li nam opisati kako kod vas nastaje slika, odnosno kako započinje proces stvaranja slike koje možemo vidjeti u ciklusu Metamorfoze. Imate li konkretnu viziju oblika i boja ili se jednostavno prepustite emocijama, intuiciji i spontanosti?
Hm… pa započinjem uglavnom skicom, ugljenom na platnu; ili je direktno crtam na platnu ili koristim skicu kompozicije koju uvećavam i po potrebi modificiram… Volim ostaviti proces samome sebi da se stvari dogode pa ne planiram unaprijed boje, iako sam svaku plohu određivala po dinamičkim i kontrastnim pravilima boje. Dakle kad započnem sve ima neku svoju logiku i dinamički plan, koji je ipak podložan promjenama, ali tek na kraju kad sve boje nanesem na platno, onda mijenjam ili ostavim tako kako je. Ovo je prvi puta da sam u potpunosti iskontrolirala kreativni proces tako da nisam bila ovisna o emociji koju bi koristila kao gorivo. Stvarala sam u potpunoj tišini kako mi ništa ne bi poremetilo unutarnju koncentraciju.
5. Od kuda inspiracija za oblike koje možemo vidjeti u ciklusu Metamorfoze?
Oblici su izašli iz pročišćivanja jednog uobičajenog motiva cvijeća u vazi tzv. mrtve prirode. Smatram kako je nužno pročišćavanje forme kako bi došli do čiste apstrakcije. Uglavnom su to krivulje, meki polukružni oblici i plohe koje se preklapaju i izlaze izvan formata.
6. Gdje se izložba može pogledati i do kojeg datuma?
Izložba je postavljena u maloj galeriji Muzeja grada splita, a biti će otvorena do 3.4. 2022. Može se pogledati svakim danom od 10 – 16 h.
7. Kakve su povratne reakcije publike?
Povratne informacije su iznenađujuće dobre… nekako sam se bojala prvih reakcija na promjenu u stilu i konceptu ali publika je prepoznala moju iskrenost i prihvatila to jako brzo. Kolorit je jako bogat pa na neki način slika uvuče posjetitelja u svoju dinamiku, teško je ostati indiferentan, posebno kad ih doživiš uživo. Čak su mi prilazili ljudi koji baš nisu bliski apstraktnoj umjetnosti, sa mišlju kako im je dobro i kako im godi taj kolorit iako pretjerano ne razumiju o čemu se radi. Ako to nije dokaz o pozitivnom impaktu boje na ljude onda ne znam što je….
8. S kiparom i suprugom Frane Šitumom u centru Splita otvorili ste atelje. Što posjetitelji mogu vidjeti u ateljeu i kako ste ukomponirali slikarstvo i kiparstvo dvaju autora?
Da budem iskrena, to je u stvari moj radni prostor, a njegov radni prostor je na drugom mjestu s obzirom na prirodu kiparskog posla. Te dvije djelatnosti nisu baš kompatibilne, pokušali smo u jednom periodu ali bilo je jako teško zbog silne prašine koja ostaje od gline i gipsa… Naši rukopisi i preokupacije su savim različiti i baš je zanimljivo promatrati kako se većina odmah opredijeli pri ulazu za svojeg favorita pa kad shvate s kim razgovaraju onda se krenu ispričavat… Znate meni se više dopada rad od supruga… ili oprostite ali vaš rad mi je jako blizak za razliku od… A meni je to sve skupa jako simpatično. Normalno je da rezoniramo s određenim autorima više tako da ja tu ne vidim nikakav problem. A kod nas u ateljeu je izložbeno-galerijska atmosfera. Ponekad je stvaralački kaos prisutan pa me se može uhvatiti u procesu, a ponekad je sve uredno i podređeno galerijskoj prezentaciji ili me možete uhvatiti dok radim likovne radionice s djecom. Kod nas ima svega.
9. Prije ste se bavili i fotografijom. Što je bila prevaga da se usmjerite prema slikarstvu?
Fotografija mi je donijela puno toga dobroga, ponajviše osjećaj za kadar, ali nedostajalo mi je taktilnosti u tom mediju. Nije mi bila dovoljno zahtjevna, čak mi je bila na neki način i prirodna, a u tom trenutku i sve popularnija (s time meni i odbojnija), kako je digitalizacija stvari učinila puno dostupnijim i širim masama. Za profesionalno bavljenje fotografijom nužna je skupa i kvalitetna oprema i konstantno ulaganje u tu opremu, a ja sam na raskrsnici ulaganja u novu aparturu usmjerila pažnju ka vlastitoj ruci koja mi je pružala dovoljan otpor.
10. Slikarstvo je puno više od puke umjetnosti. Stoga ste se počeli obrazovati i za praktičara ekspresivne art terapije. Možete nam nešto više reći o tome i zašto ste se odlučili na edukaciju art terapije?
Nisam na edukaciji klasične art terapije, već prolazim obuku za praktičara ekspresivne art terapije po učenju dr. Avi Goren Bar-a. To je nešto između dva svijeta terapeutskog i umjetničkog. Razmišljala sam se o klasičnoj art terapiji kao zasebnom specijalističkom posdiplomskom studiju, međutim zaključila sam kako ipak ne želim biti kliničar-terapeut u klasičnom smislu i kako to ipak ne osjećam kao poziv. Mene više zanima kako iskoristiti potencijal umjetnosti iz umjetničkog aspekta i kako i na koji način to ponuditi i prenijeti djeci i odraslima s kojima već radim kroz radionice i tečajeve. Tek sam zaplovila u te vode pa mi treba još malo vremena da se upoznam sa područjima djelovanja kako bih bila preciznija. U ovom trenutku mogu reći da sam osvijestila potencijal kreativnog izražavanja svakog ljudskog bića te spoznala snagu kojom djeluje na čitavo naše biće i jako se radujem svim novim spoznajama koje će tek doći… A kako je art terapija još u povojima u našim krajevima, osjećam kako se na tom polju još puno toga ima za reći i naučiti.
11. Kako se umjetnik snalazi u vrijeme kriznih situacija kojima smo zahvaćeni zadnjih 2 godine? Smatrate li da li umjetnost može pomoći čovjeku da vidi “svjetlost na kraju tunela”?
Teško je to generalizirati pa govoriti o čitavoj umjetnosti… Ne bavi se sva umjetnost „lijepim“ i „metafizičkim“ pojavnostima niti smatram da bi samo takva umjetnost treabala postojati, dapače… Ali uvjerena sam da baš takva umjetnost u ovakvim izazovnim vremenima može biti neki oslonac, melem za rane, utjeha, bunt protiv besmisla, borba za bolji svijet. Vidjeli smo što se dogodilo u trenutku kad smo se zaključali u domove na početku pandemije; svi su intenzivno prionili uz različita polja umjetnosti i kreativnosti. Pa smo, nadam se, svi shvatili koliko nam to bogati život, i koliko nam je to potrebno. Međutim, potrebna je također i određena količina provokativne umjetnosti koja provocira učmalo stanje, i jasno i otvoreno progovara o nekim neželjenim,neugodnim, opasnim ili politički nekorektnim pitanjima. Sve što otvara dijalog, potiče na razmišljanje, izaziva bilo kakvu reakciju nužno je i poticajno, te zavrijeđuje biti u kategoriji umjetnosti. Umjetnost je za mene jedan kanal komunikacije koji je neophodan civilizacijski i nužno prati razvitak i dekadenciju nekog društva, dakle jedno sveobuhvatno zrcalo u kojem se možemo sagledati, ali pritom moramo biti oprezni da se ne približimo previše i zaljubimo u vlastiti lik, jer znamo svi priču o narcisu….
O autorici: Tea Morić Šitum (1987.) nalazi svoj slikarski izraz u bogatoj paleti boja i ekspresivnim potezima kista. Njezino slikarstvo odraz je višegodišnjeg umjetničkog eksperimenta koji je započeo s fotografijom tijekom srednje škole, a kroz studij se proširio na područje performansa i digitalne fotografije da bi se naposljetku pronašla u slikarstvu.
Po završetku studija Likovne kulture pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2012. godine, posvetila se upravo slikarstvu (iz iskrene ljubavi, ali pomalo i iz razigranog dalmatinskog „dišpeta“) shvativši stajalište suvremenih umjetničkih struja – da je slikarstvo passé.
Pristupajući slikarstvu kao svojevrsnom eksperimentu, ali ujedno i igri, produbila je svoj umjetnički izraz kroz ukupno 10 samostalnih izložbi, ali i sudjelovanjem na preko 20 žiriranih grupnih izložbi, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu. Na ovoj putanji je pokazala kako se tradicionalne slikarske tehnike ipak mogu prilagoditi potrebama, estetici i duhu suvremenog društva, kako paletom boja, (pre)oblikovanjem tradicionalnih motiva i kroz poruke koje se skrivaju pod gustim nanosima boje.
Izuzev slikarstva, njezina radoznalost joj je omogućila i ponešto kustoskog iskustva. Tea je idejna začetnica „Splitske tiramole“, manifestacije koju je organizirala 2006. i 2007. godine, a koja opstaje do danas. Nastavila je bogatiti svoje iskustvo u ulozi voditeljice Galerije Centra za kulturu Bol na Braču (2010. g.), ali i kasnije kroz suradnje u organizaciji više grupnih izložbi među kojima se ističe „Natura maris“ (Split, Hrvatska – Vannes, Francuska, 2015. g.).
Svoje znanje nastavlja bogatiti sudjelovanjem na radionicama likovne kritike, likovnim kolonijama te angažmanom u likovnom i kulturnom životu grada Splita (primjerice, izradom godišnje nagrade „Vinka Luković“ Udruge Mi za promociju i razvoj volonterstva, 2016.-2018.,2020.-2022. g.). Krajem 2021.g. započela je svoje obrazovanje „ekspresive art terapije za praktičare“ gdje nastoji produbiti svoja znanja u polju art terapije.
Članica je HDLU Split , kao i članica profesionalnog udruženja umjetnika; Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU)
Tea trenutno živi u Kaštel Gomilici i uspješno balansira obiteljski život s dvoje male djece, rad u vlastitom ateljeu/galeriji (na adresi Sinjska ul. 7, Split) i svoju aktivnu, strastvenu slikarsku praksu.
