Albina i Oliver Andreškić, ugostitelji iz Lopara na Rabu, već trinaest godina organiziraju likovne kolonije u svom hotelu Lavanda. Ugostili su preko 180 umjetnika koji su im zauzvrat darovali svoje slike pa su u međuvremenu postali vlasnici impozantne zbirke koja broji preko 200 djela. Povodom aktualne izložbe u Relativnoj galeriji u Rijeci na kojoj je izložen dio zbirke – oko 40 slika hrvatskih i inozemnih suvremenih autora, razgovarali smo s Albinom Andreškić, za koju mnogi tvrde da je pravi pravcati suvremeni mecena umjetnosti.
Kada ste počeli skupljati slike?
Sve je počelo 2009. g. kad smo na prijedlog gopodina Zlatka Kauzlarića Atača ugostili prvu grupu, tada još studenata Zagrebačke akademije, a danas uspješnih slikara. Tek smo se okušavali u organiziranju kolonija i njegovi savjeti uvelike su bili od pomoći. Naravno, kad smo tek počeli, nismo razmišljali o sakupljanju. Uživali smo u slikama i rasporedili ih po našim stanovima i apartmanima za turiste. Kasnije, kako su prolazile godine i kolonije, kolekcija slika je narasla te smo počeli nekako više razmišljati o sakupljanju i kasnije izlaganju. Tako se i rodila ideja da imamo naš izložbeni prostor, odnosno Galerija Stipe i Anica koju smo otvorili u sklopu pansiona Lavanda.
Što za vas znače likovne kolonije?
Kolonije me ispunjavaju zadovoljstvom i pozitivnom energijom! Uvijek je tu naravno i mala doza brige hoće li sve proteći u redu, jer se ipak radi o većem broju ljudi. Ali kako godine idu, sve se manje brinemo. Umjetnike koji dolaze već dugo imam čast zvati i prijateljima, a ne samo suradnicima. Druženje je nekako najvažniji dio svake kolonije i nešto u čemu stvarno uživamo. Umjetnici se druže međusobno a i mi s njima. To je najvrjednije. I uvijek je tu odlična atmosfera u kojoj ljudi rado i puno stvaraju.
Imate li određenu sliku koja vam je posebno draga?
Imamo jako puno slika koje smatramo posebno dragima. Jako je teško izdvojiti jednu, budući da nas umjetnici često iznenade nečim novim i drugačijim. Ipak, ako moram izdvojiti najdražu, onda je to slika Velibora Danilovića. To je jedno od prvih umjetničkih djela koje smo izložili u našem restoranu i sve te godine ponosno stoji na svom mjestu. Iako smo imali nekoliko upita za nju, mislim da je se nikako ne bi mogli odreći jer toliko dugo gledamo upravo u nju na ulazu u restoran da bez nje, imam dojam da to više ne bi bio taj restoran. Vrlo smo vezani uz tu sliku.
Što je, po vama, kolekcionarstvo?
To je velika ljubav za umjetnost. I strast. Jako uživam biti okružena slikama. Uživam i gledati kako slike nastaju na našim kolonijama. Svaka slika je jedna priča.
Jeste li se i sami okušali u slikarstvu?
U slikarstvu sam se okušala, družeći se godinama s umjetnicima, nije bilo moguće ne okušati se. Volim slikati i pohađam tečaj slikarstva u Likovnom centru u Rijeci kod prof. Dijane Lukić. Budući da smo poduzetnici kojima je većina posla vezana uz sezonu i turiste, a ostatak godine prođe u pripremama, ponekad je teško izaći iz tog okvira i naći vremena za sebe. Sretna sam što sam u slikarstvu pronašla radost i odmak od svakodnevnih obaveza.
Jeste li u djetinjstvu imali doticaj s umjetnošću ili je ta ljubav prema slikama došla kasnije?
S umjetnošću sam odrasla. Još u mladosti počela sam pisati poeziju. Uz sve ono što mi je život donio, neko sam vrijeme bila zapostavila sebe kao autora, ipak, ponovno sam pronašla riječi, ili su one pronašle mene. Do sad sam objavila dvije zbirke poezije – Žena, kamen i pjesma te Otvorena kunkurata. Od ostalih hobija, volim proučavati tradiciju, našu narodnu nošnju i kako se ona mijenjala kroz povijest. Također sam i kolekcionar starog nakita, a u kolekciji prevladavaju koralji, budući da upravo oni dio te narodne nošnje. Ali i slikarstvo je moja ljubav i hobi.
I za kraj, kad je u planu slijedeća kolonija?
Za prvi maj očekujemo naše drage prijatelje slikare iz Rijeke koji nam dolaze već godinama: Marinu Vlašić, Ivana Tomečaka, Dijanu Lukić i Zdravka Dungera a odmah zatim i grupu studenata s likovne akademije u Zagrebu. Veselimo se novim kolonijama!
