Foto naslovne fotografije: Tajči Čekada, Rijeka 22.2.2020.
Putokazi su glazbeno i plesno-scenska grupa iz Rijeke koja svojim posebnim i jedinstvenim nastupom u Hrvatskoj i diljem svijeta prenose osebujnu glazbu koju stvaraju već 36 godina. Stoga s velikim zadovoljstvom predstavljamo intervju s Putokazima. Za Centar Kulture odgovore na pitanja dale su članice Putokaza Daniela Rašić Strčić i Antonia Svetina.
Putokaze ne treba posebno predstavljati domaćoj publici. Za Putokaze su čuli i stari i mladi stoga je suvišno pitati tko su Putokazi? Stoga nam možete kazati što čini Putokaze posebnim, kakvu vrstu glazbe stvaraju i koliko dugo već postojite?
Antonia: Putokazi su puno više od vokalne skupine – oni su obitelj, način života, razmišljanja, djelovanja, organsko biće koje se sastoji od svih 400 pjevača koji su u 36 godina postojanja ostavili svoj trag. Upravo to čini Putokaze posebnima, ta neprestana promjenjivost, spremnost na istraživanje i vječno traganje za novim putevima, što i jest osnovna vodilja u našem glazbenom izričaju. Samim time što se pjevači izmjenjuju, ulaze i izlaze (a nekad i ponovno ulaze) u Putokaze, ne možete dva puta vidjeti, odslušati i osjetiti iste Putokaze. Svaki pjevač nešto unosi, a nešto i iznosi. Baš poput rijeke – ne možete dva puta staviti prst u istu rijeku. Ta se mijena odražava na svih 14 nosača zvuka Putokaza, od kojih svaki hrabro korača svojim putem, a istovremeno nosi trag onog prijašnjeg. Od etno zvuka „Nove Zemlje“, trip – pop „Androide“, elektroničkog utjecaja „Mjeseca“, nježnog i eksperimentalnog „Porculana“, do Meandra, koji vijugaju, istražuju, oplahuju obale svih prijašnjih glazbenih obala.
Što je svih tih godina održalo Putokaze na životu?
Daniela: Ljubav prema glazbi i stvaralaštvu. Kada živiš ono što radiš onda te upravo tvoja djela ljubavi čine živim, a svako glazbeno djelo, projekt ili postav Putokaza čin je ljubavi, promišljanja vremena u kojem je nastalo i odraz bića Putokaza.
Daniela i Antonia, Foto: Saša Ostojić
Ove godine, točnije u veljači izašao vam je 14. album Meandri. Na njemu možemo čuti da ste ostali dosljedni sebi. Putokazi se teško mogu svrstati u neki od žanrova, stoga je najbolje reći da ste jednostavno ostali svoji. Tko je pisao tekstove i od kuda inspiracije za njih? Osim toga upotrijebili ste i tradicionalne instrumente. Koje instrumenti se mogu čuti na albumu Meandri i od kuda samo ime albuma?
A: Kroz novi album „Meandri“ obrađujemo temu o kojoj nitko ne voli razmišljati, a kamo li pjevati – putovanje od početka do Smrti. Uz autoricu koncepta albuma Mirandu Đaković dotaknuli smo se konačnosti smrti, tog melankoličnog osjećaja koji nas pri kraju putovanja vraća početku, djetinjstvu i majčinu glasu. Međutim, oni koji strahuju od ove teme i pogleda u Smrt, ne moraju odstupiti od susreta s „Meandrima“, jer ova tema, iako naizgled teška, u glazbi „Meandra“ razrješava se u dubokom osjećaju nade i pozitivnosti koja proizlazi iz spoznaje da ne postoji niti kraj niti početak, već samo vječno putovanje i meandri života. Glazbu, tekst, vokalne aranžmane i korepetiranje potpisuje Miranda Đaković koja je svirala i akustičnu gitaru, a akustičnu i električnu gitaru, arapsku lutnju, ukulele, mandolinu, bisernicu, glockenspiel i udaraljke svirao je te instrumentalne aranžmane postavio Zoran Majstorović. Uz Iztoka Turka, našeg stalnog suradnika, Miranda i Zoran potpisuju i glazbenu produkciju albuma.
Koliko dugo je trajalo snimanje albuma i tko vam je radio video spotove?
D: Meandrima smo uronili najdublje do sada u potrazi za izgubljenim nama Samima. To putovanje započinje rođenjem i krivudavim koritom, ide ka svom konačnom cilju, Smrti ili opet nekom novom početku, stoga možemo reći da je album zapravo nastajao izvan realnih granica vremena, ali svoj tonski zapis ipak je ostavio u vrijeme 14.-te po redu pjevačke generacije Putokaza te je publici predstavljen na 36.-ti rođendan Putokaza, 22.02.2020. Tom prigodom predstavili smo i prvi po redu video uradak s novog albuma, i to za skladbu “TanTanatos“ mlade umjetnice i redateljice Gee Rajić s kojom smo suradnju nastavili i na video uratku za drugi singl s albuma, za skladbu “Imam nekog koga nemam“ te na video remiksu za novo čitanje skladbe “TanTanatos“ glazbenika Filipa Franka.
Neke od pjesama imaju nose dublju poruku. Recimo pjesma „Imam nekog koga nemam“. Možete nam pobliže objasniti poruku navedene pjesme?
A: „Imam nekog koga nemam“ pjesma je koja ulazi duboko u našu intimu, u one najranjivije dijelove osobe koji bole, ali formiraju. Osjećaj je to gubitka voljene osobe, fizičkog i emocionalnog odlaska. Odlazak koji jest u jednoj stvarnosti, ali ne u istini naše duše, koja i dalje ima nekog koga nema. Osobno, pjesma u meni stvara osjećaj katarze. Svi ponekad jednostavno moramo sjesti i dobro se isplakati. To pražnjenje očiju, istjecanje fizičke manifestacije naše boli pročišćava nas, otvara i liječi rane. Ispuštanje naše duše dopušta nam da otputujemo u sebe otkrijemo to skriveno dijete koje u nama postoji i plače, pritisnuto kalupima i normama surovog suvremenog života i sve njegove surovosti.
Niti nakon trideset i šest godina postojanja niste se predali masovnoj konzumerističkoj i komercijalnoj glazbi i pop kulturi nego se i dalje držite svojih standarda. Upravo to je i jedna od vaših specifičnosti koje karakteriziraju Putokaze. Pitanje je od kuda odluka da se usmjerite prema etno i tradicionalnoj glazbi i tu stvorite svoj specifičan glazbeno scenski put i što vas drži odnosno motivira da i dalje nastavite tim smjerom?
D: Etno i tradicionalna glazba samo su jedan od puteva kojim su Putokazi hrabro kročili ovih 36 godina. Od svojih početaka i vlastitog poimanja te interpretacije mjuzikla i filmske glazbe preko tradicionalne etno glazbe i world music-a Putokazi su plivali protiv rijeke i u vodama Trip-pop i elektronske glazbe da bi opet na kraju, ili na početku, okrenuli se sebi u potrazi za izgubljenim identitetom i zrcalili današnji svijet koji iščezava u besmislu automatizma i ponavljanja naše svakodnevice. To poniranje u sebe i putovanje krivudavim koritom Rječine priziva neke autohtone i tradicionalne zvuke, melodije, instrumente, udaraljke, ritmove s kojim se identificiramo čak i na nekoj nesvjesnoj razini, kao da je sve to negdje u nama zapisano, kao da je svaka kap vode i Život i Smrt, i Početak i Kraj, stoga usmjerenost tradicionalnoj glazbi i motivacija stvaranja u tom žanru je zapravo poziv iz neke najdublje sfere postojanja, to je disanje i trajanje…
Putokazi su putovali po svijetu i predstavljali Hrvatsku glazbu diljem svijeta. Ima li neko mjesto odnosno država koja vam je ostala u posebnom sjećanju?
A: Moram istaknuti gostovanje u Kini 2017. godine koje se dogodilo na poziv Ministarstva kulture NR Kine i Chinese Musician Association – Jazz Associotion te u kojemu sam i ja sudjelovala. U sklopu kineske turneje gostovali smo na trodnevnom Chuma Music festivalu u gradu Jinchengu, u pokrajini Shaanxi s dva koncerta te s trećim u glavnom gradu Kine, Pekingu, u prestižnoj dvorani Palače narodnosti. Bilo je zaista posebno predstaviti našu tradiciju i kulturu, na Putokazima svojstven način, onako kao najbolje znamo – glazbom. Prekrasni domaćini, posve drugačija publika, posebno putovanje dalekom i nepoznatom zemljom u kojoj se dogodilo – prepoznavanje. No tu su i gostovanja u Berlinu, Japanu 2006., Bugarskoj i mnoga druga..
Rijeka je ove godine Europska prijestolnica kulture. U programu nije bilo mjesto za Putokaze. Kako komentirate odluku da projekt kao što su Putokazi koji su jedan od simbola Rijeke i cijele Hrvatske nisu uvršteni u program?
D: Odluka da Putokazi nisu uvršteni u program Rijeka EPK 2020 prosudba je selektorskog EPK suda i kao takva potpuno je legitimna bez dovođenja u pitanje kompetencije, znanja i razumijevanja umjetnosti i kulture našeg grada od strane tog istog suda. Nakon samog službenog otvorenja EPK2020 u kojem smo najavili naš samostalni umjetnički čin „Nema nas“ kao projekt off program EPK2020 bilo je toliko pokušaja objašnjavanja te poruke koju smo ispisale na svojim leđima, a poruka je, zaista, nema nas, već 36 godina. Niti u vremenu prije EPK, niti u programu EPK niti nakon EPK… Pa niti u vremenu pandemije ovog virusa kad je cijeli svijet zastao, a mi smo i dalje izuzetno umjetnički kreativni i stvaramo i živimo svoju glazbu kao da se ništa promijenilo nije. I zaista za nas nije, jer kad jednom sve to završi, nas zaista i dalje neće biti – definiranih i ukalupljenih u nametnute forme, trendove i koncepte jer mi samo jesmo i ostajemo beskompromisno “bezobrazno svoji“ i kad nas Nema nas zapravo Ima.
Možemo li očekivati vaše nastupe uživo? Imate li neki plan nastupa?
A: Putokazi uvijek rade, stvaraju i pripremaju, uvijek nešto novo. A Vama i publici preostaje samo pratiti naše znakove koji će dovesti do susreta, razgovora, čitanja naših poruka odaslanih u Svemir.
Foto: Saša Ostojić
Vaši nastupi pokazuju da posebnu pozornost pridajete i plesno scenskom nastupu što rijetki čine. Nedavno ste imali nekoliko glazbeno scenskih nastupa kao što su Arte.Ri.Ja, i Rječi.Na bez publike. Koja je glavna ideja odnosno poruka tih nastupa?
D: Radi se o umjetničkim performansima, glazbeno scenskom činu Arte. Ri.Ja te organskom susretu s prirodom Riječi.Na, a koji performansi su osmišljeni i izvedeni kao dio konceptualnog predstavljanja istoimenih dijelova albuma “Meandri“. Tu je i performans Tišina na tračnicima, kao nijemi iskaz svih pjevačkih generacija Putokaza, kao i Svjetski dan izgubljenih sjećanja, obilježen u monumentalnom mlinu Žakalj na Rječini. Performansi su izvedeni bez publike i live streama, samo za Svemir, onaj iznad nas i onaj u nama, u trenutku, onda i tada, kao dio našeg glazbeno-scenskog pothvata koji je nepredvidiv kao i samo korito rijeke kojom putujemo bez obzira tko (ne)stoji na obali i (ne)promatra Nas.
Foto: Saša Ostojić
Kakav je vaš pogled na glazbenu scenu u Hrvatskoj ali i svijetu? Ima li mjesta za kvalitetnu glazbu sa srcem i emocijama ili sav prostor zauzela tzv. glazba za novac?
A: Iskreno, niti prije svog početka djelovanja u Putokazima, a pogotovo ne tijekom 10 godina djelovanja u njima, nisam previše razmišljala o odnosu Naše glazbe, glazbe sa srcem, prema široj hrvatskoj glazbenoj sceni. Možda je to zato što osjećam da njoj ne pripadamo, možda zato što instrumenti za mjerenje koji se koriste na tom planetu ne rade na našem, možda zato što kada zaista stvaraš glazbu sa srcem i emocijama, niti ne razmišljaš o usporedbi i zauzimanju prostora. Naravno, važno nam je da se dogodi trenutak prepoznavanja s publikom, da se naša poruka osjeti i otputuje prema onima koji su ju spremni čuti. Kako Miranda oduvijek govori – dovoljan je onaj jedan slušatelj u publici… A takvih susreta i dodira naše glazbe s publikom ima mnogo i oni su vrijednost snažnija od bilo kojih kovanica.
