Ovogodišnji trodnevni festival kratkog filma Star Film Fest donosi nam veliki broj kratkih filmova. Jedna od autorica koja sudjeluje na festivalu je i Nikolina Žabčić. Povodom njezinog sudjelovanja na festivalu postavili smo joj nekoliko pitanja.
Na ovogodišnjem desetom Star Film Festu nastupit ćete s animiranim filmom „Love is color“. Možete li nam reći nešto o navedenom animiranom filmu. Koja je tema, kako ste došli na ideju za film, koja je poruka…
Tema ovog filma se u prvom planu fokusira na ljubav prema manjim stvarima, onim možda bitnijim u usporedbi s materijalnim obiljem i distrakcijama koje nas svakodnevno okružuju. Ideja mi nije bila napraviti film o nekoj velikoj nadrealnoj ljubavi bez mana već se fokusirati na te male, slatke momente upoznavanja, početke i susrete, a maknuti fokus na rekla bih današnju normalu gdje se ljudi iz različitih razloga upoznaju virtualno što u suštini vodi do toga da lakše komuniciraju kroz dopisivanje nego što se gledaju i razgovaraju uživo. Svjesna sam da je ova tema puno kompleksnija od ovih par rečenica koje sam ovdje istaknula, niti da ću ja s ovim malim korakom postići neku revoluciju u ljudskim glavama gdje odjednom shvate kako treba biti prisutan u trenutku, fizički i mentalno, gledati i slušati svojeg partnera prije nego u ekran i zabavni sadržaj koji nam daje slobodu bježanja u neku „ljepšu“ nerealnost.
Koliko vam je vremenski trebalo da napravite film i jeste li surađivali s nekim?
Film je napravljen u intervalu od tri i pol mjeseca intenzivnog rada. S obzirom na to da sam radila sve sama osim glazbe i zvuka za koji je bio zadužen kompozitor i autor Vjeran Šalomon, za mene je značilo da dosta stvari radim paralelno. Puno momenata u filmu sam skraćivala, mijenjala ili u potpunosti izbacila, što se zapravo često događa u radu kada si jako limitiran vremenom. Kada gledam unatrag, mislim da cjelokupna produkcija nije mogla rezultirati bolje za mene samu jer je sve bila moja odgovornost, što mi apsolutno odgovara budući da sam navikla na taj pristup kroz sve ove godine rada kao freelancer. Vjeran je primivši materijal koji je u tom trenutku bio montiran u slici dobio potpunu slobodu da radi što želi sa zvukom s jednom željom – a to je da film ne bude depresivne i tamne akontacije već s nekom nježnom notom. Vjerujem da jako puno toga u kreativnim branšama može dovesti do boljeg finalnog produkta ako osobi damo prostora da ona reagira prema osjećaju, što je ovdje bio slučaj, a Vjeran je imao moje potpuno povjerenje koje je u konačnici i opravdao.
U naslovu filma je riječ ljubav. Kakav je vaš subjektivan stav što se tiče današnjih medija, informacija… Ima li premalo šarenila i ljubavi i jeste li ovim animiranim filmom htjeli donijeti malo šarenila i ljubavi u medijski prostor?
Odgovor na ovo pitanje jest svakako nastavak na početak ovog razgovora. Cjelokupna ideja je bila producirati nešto nevino, benigno i lijepo kada je naša svakodnevica ispunjena medijima raznolike vrste, a posebice filmovima i spotovima koji su agresivnog, seksualnog i vulgarnog sadržaja. Iskrenuo ću Vam reći, neizmjerno me to smeta i zapravo s godinama razvijam sve veći odboj spram toga što se posebno odrazilo na moju naviku aktivnog gledanja filmova. Možda sam ja previše zatvorena, a premalo odvažna u tom smislu, ali vjerujem da stvarno imamo dovoljno težine u svakidašnjem životu i onda, na kraju dana, ipak biram pogledati nešto što u meni ne izaziva tjeskobu. Tako je zapravo i nastao ovaj film to jest ideja. Bez ikakvih pretjerivanja i dubokih skrivenih simbolika, želja mi je bila da film u gledatelju potakne pomisao „aaaa slatko“ što sam u većini slučajeva dobila kao povratnu informaciju.
Završili ste studij Animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti. Kako ste se našli u animiranim filmovima?
Animirani film je u moj život došao jako spontano te bih ovdje preskočila onu standardnu uvertiru gdje Vam prepričavam kako sam kao dijete uvijek gledala animirane filmove i precrtavala glavne aktere. Od malena sam pokazivala interes spram likovnošću, sve do svoje teenagerske faze gdje sam to u potpunosti napustila i otišla u drugim smjerovima. Kroz par godina, dobila sam priliku raditi na jednom dugometražnom animirano dokumentarnom filmu i bila doslovno „bačena“ u svijet o kojem ne znam stvarno ništa, a posebice kako „animirati“. Bila sam okružena izvanrednom educiranim i nadarenim timom ljudi iz cijelog svijeta koji su me uveli u taj svijet, podijelili sa mnom svoje znanje kada sam ga tražila i zapravo, to je preko noći postalo ono što ja želim raditi. Zapravo, nisam time definirala svoju odluku da se u životu želim primarno fokusirati na izradu filma već je više taj osjećaj zadovoljstva u meni opet probudio tu naklonost koju sam imala kao dijete. Bez obzira na okolinu koja me uvjeravala kako to nije pravi odabir jer mi neće pružiti stabilnost u životu, odlučila sam se upisati studij animiranog filma na našoj Akademiji likovnih umjetnosti. Studij kao takav mi je dao povijesnu podlogu znanja likovne umjetnosti, uvid u slikarske tehnike i tehnike modeliranja, ali u suštini se sve svodi na tvoj vlastiti rad nakon predavanja. Budući da sam imala priliku osjetiti kakva je priroda tog posla i prije nego što sam upisala studij, shvatila sam to vrlo ozbiljno te već na prvoj godini počela raditi u struci, malo po malo. To je za mene značilo raditi jako puno odricanja i kompromisa, što mislim da je esencijalno u početcima gradnje sebe kao osobe s autorskim potpisom, posebice u volonterske svrhe ne bih li naučila i time oplemenila svoje iskustvo da se u trenutku dobivanja diplome ne moram vračati na početne korake već samo nastaviti linijom kojom sam krenula. Danas to znači da sam otvorila svoj obrt te se primarno i isključivo bavim izradom vizualne umjetnosti primjenjive na sve medije te radim na tome da u skorije vrijeme kreiram vlastiti brand ili barem dosegnem količinu posla adekvatnu za vođenje firme.
Možete li nam opisati kako uopće izgleda proces nastanka animiranog filma?
Sve zapravo uvijek kreće od ideje – trebamo neku priču/temu. Potom se ta priča mijenja sa svih strana barem 10 puta. Dopisuješ pa brišeš, izbacuješ van komade, pa opet ispočetka krećeš na novom papiru. Meni osobno je uvijek bio težak taj moment pisanja priče s obzirom na to da sam kroz sve ove godine u većini slučajeva radila na nečijem tekstu, točnije, dobila sam priču koju sam trebala animirati ili ilustrirati. Zatim dolazim do izrade storyboarda to jest raspodjele kadrova/scena kako bi se jasno raščlanilo koja je kronologija pričanja priče. Potom izrađujem likove te se fokusiram na njihov razvitak karaktera u fizičkom i psihičkom aspektu. Jako je bitno da se ovi svi koraci odrade što bolje i detaljnije jer time smanjuju šansu da se pri izradi animacije događaju blokade ili mijenjanja u nekom drastičnom smislu. Animacija iziskuje puno vremena i predanosti koju treba utrošiti na njenu izradu pa nije baš jednako da li moraš za radnim stolom sjediti 3 mjeseca ili 9 mjeseci u komadu (u slučajevima dugometražnih filmova i godinama).
Je li teško u Hrvatskoj napraviti animirani film, jer možemo pretpostaviti da su vani uvjeti puno bolji?
Vani su svakako uvjeti bolji utoliko jer pričamo o većim produkcijama s boljim buđetima, većim timovima i rekla bih bolje organiziranim programima studija za ljude koji su akademski obrazovani. Naravno, ovdje bih istaknula kako obrazovanje nije uvjet za produkciju animiranog filma, dapače! Kada stavimo u suodnos današnje vrijeme s periodom od prije samo 30 godina, uvjeti su tada bili mnogo skučenijeg spektra. Ima fenomenalnih autora koji naprave izvanredne filmove s minimalnom opremom bez ikakvih specijalnih efekata i ekstravagantnih opcija koje 3D animacija nudi – potrebno je samo malo mašte i kreativnosti u toj snalažljivosti. To je što se tiče izrade filmova, a kada pričamo o mogućnosti prikazivanja svojih filmova vani u nekim drugim većim i razvijenijim zemljama, mislim da stvarno postoji široki spektar festivala na koje se autor može prijaviti te time dobiti više prilika da njegov film zaživi.
Ovo vam nije prvi projekt s animacijom. Već imate iskustva. Koje ste animirane filmove do sada napravili? Možete li nam ukratko reći nešto o njima?
Odlično mi dođe ovako s vremena na vrijeme dobiti priliku za intervju jer mi to služi kao nekakav godišnji podsjetnik/presjek rada gdje samu sebe prisilim stati i pogledati u naprijed gdje sam i što sam napravila. 😀 Skupilo se toga, ali zapravo je krenulo s meni najdužom poslovnom suradnjom s Festivalom Svjetske književnosti za koji sam 4 godine za redom bila zadužena za izradu animirane špice festivala. Nakon toga sam radila autorski animirani film za xLab, projekt koji u fokusu ima očuvanje i brigu o zdravlju očiju. Potom je došao projekt „zadružnog stanovanja“ u suradnji s arhitektonskom zadrugom, a trenutno radim animaciju za kratkometražni animirani diplomski rad svojeg dragog prijatelja. Mogu reći kako sam jako sretna što se kroz godine postepeno povećao obujam potražnje za mojim autorskim angažmanom tako da je sada 90 posto stvari koje produciram u fokusu na moju režiju, estetiku i ideju. Naravno, nitko ne živi od zraka te svi na kraju dana trebamo novac tako da sam trenutno orijentirana više na rad za klijente spram svojeg osobnog tako da sam do sada producirala 3 autorska filma pod nazivima: „Arbor Inversus“ 2020., „Snovonoša (2021.) te ovogodišnji „ma! Ljubav je boja!“.
Osim filmovima, bavite se i ilustracijama. Do sada ste ilustrirali četiri knjige. O kojim knjigama je riječ, kojim tehnikama ste radili i kakve su povratne informacije?
Tako je! Najbolji posao na svijetu bez imalo ustručavanja.
Do sada sam imala priliku ilustrirati 4 knjige od kojih su 3 rađenje klasičnim slikanjem i grafičkim crtežom na papiru. Želja mi je što više raditi u tradicionalnim tehnikama, ali sam sve više ograničena momentom deadlinea koji me nekad spriječi u tome. Moja prednost je to što sam dosta brza u svojem radu. Većinski je to kod mene da dobijem tekst, pročitam ga jednom te posegnem za tom prvom idejom koju sam imala u glavi prolazeći kroz materijal. Primjerice zadnja knjiga na kojoj sam imala priliku raditi, izdana ove godine u nakladi „Knjiga u centru“ pod nazivom „Pac i Mrguda“ prema romanu autorice Milice Lukšić nastala je svega u samo 10 dana. Ima nešto u tome da kada radiš ono što voliš ti je sve lakše, ali također možda još bitnija stavka je ta da je materijal koji dobijem od klijenta nešto što je po meni jako dobro i vjerujem u njega samog. Zapravo se nekako spontano poklopilo da sam od početka svojeg studija radila na projektima koji su me orijentirali u medij ilustracije sve do danas gdje se većinski bavim izradom naslovnica i dizajna za knjige te ilustriranjem njihove unutrašnjosti.
Imati li i dalje u planu baviti se animiranim filmovima ili se posvetiti ilustracijama?
Priroda mojeg posla je promjenjiva što mi apsolutno odgovara jer nikad ne dotaknem moment monotonosti i dosade to jest gubitka interesa. Sve ovisi o potražnji tako da se to iz godine u godinu kod mene mijenja, ali naučila sam kako balansirati rad na knjigama paralelno s izradom režije i animacije jer realno nema razloga da se u tom smislu opredjeljujem. Svakako treba uzeti u obzir to da je za animaciju potrebno utrošiti više vremena pa je time animacija na godišnjoj razini u manjini. Posvećena sam svakom zadatku koji se stavi ispred mene 110 posto jer kako sam već i prije spomenula, radim to iz velike ljubavi pa bi po staroj zagrebačkoj poslovici „radi ono što voliš i nećeš imati ni dana radnog vremena“ mogla reći da nemam osjećaj da je to rad već moj hobi koji mi, na svu sreću, pruža i stabilnost u mojem životu. Nemojte me krivo shvatiti, nije da je cijeli ovaj proces bio lagan, dapače- često govorim da je rad na animiranom filmu prije „šljakerija“ nego kreativnost, ali na kraju dana radim to s ciljem i velikom voljom. Moj dnevni zadatak je iskoordinirati animatora, ilustratora, menadžera, knjigovođu i psihologa u sebi na dnevnoj razini kako bih održala ovo što imam trenutno.
