Centar Kulture predstavlja intervju sa spisateljicom Nadom Mihoković-Kumrić.
Do danas ste objavili šesnaest knjiga. Za početak, ukratko se predstavite našim čitateljima.
Književni susret s djecom, počinjem rečenicom da sam jedna gospođa 0.70 stoljeća, s puno srebra u kosi, dvostruka mama, dvostruka baka, a po zanimanju farmaceutkinja koja i piše. Iako bih se oduvijek najradije bavila samo pisanjem, sve do mirovine pisanje mi je bilo hobi. Došlo bi na red, tek nakon obavljanja svih svakodnevnih poslova u ulogama koje sam nabrojila. No otkad sam u mirovini, pisanjem se sve profesionalnije bavim.
Jedna ste od rijetkih autorica koja piše za sve dobne skupine. Posljednjih pet godina objavili ste za svakoga ponešto, reklo bi se. Slikovnicu za djecu, roman za mladež, zbirku priča za odrasle i dvije publicističke knjige, recimo dva priručnika, o čitanju i pisanju. Je li mudro za autora književnički svaštariti?
Nije mudro i nisam sigurna da je svaštarenje u formama, sretan odabir. Danas se specijalnost u svemu posebno cijeni. Ali, budući da me mnogo toga zanima i pišem za sve dobne skupine. U svakom trenutku inspiracije, napisala sam knjigu koja me najviše veselila. Možda sam to mogla iz razloga, kako sam već naglasila, što mi je pisanje godinama bilo zabava i hobi u slobodno vrijeme.
Jeste li kroz godine ostali dosljedni svojim početnim razmišljanjima što bi pisanje trebalo biti?
Od čistog entuzijazma s olovkom u ruci, pa za pisaćom mašinom, stigla sam do čistog rudarenja za tipkovnicom računala. Nakon trideset pet godina bavljenja pisanjem, mogu reći da sam po mojem prošla i razne nezahvalne faze prilagodbe. Na primjer, u počecima pisanja zarekla sam se da nikad neću pisati pjesme i oglede. Zašto? Po vokaciji nisam pjesnikinja, i za napisati pjesmu treba mi vremena kao za jedno poglavlje romana. No u nekim knjigama za karakterizaciju lika bila mi je potrebna i pjesma pa sam se upustila i u to iskustvo. Međutim, za napisane knjige ogleda o čitanju i pisanju, manje se osjećam samoiznevjereno. U Čitateljskom i Spisateljskom oku, iznijela sam osobna iskustva.
Za koji žanr biste ipak rekli da je najviše obilježio vaše stvaralaštvo?
Priče i romani.
Recite nešto i o svojim spisateljskim počecima.
Pisala sam i objavljivala (Radio, Male novine, Kekec, Plavi vjesnik), još kao učenica osnovne škole i gimnazijalka od 1964. Nakon upisa na Farmaceutsko-biokemijski fakultet 1970. godine uslijedila je desetgodišnja pauza nepisanja. Rekla bih da sam nešto pisuckala, ali do 1984.nisam objavljivala. Za tjednik Vikend, počela sam pisati priče iz života za odrasle. Aliod 1986. već sam objavljivala i priče za mladež u Modroj lasti, priče za djecu u Smibu, Radosti i Veseloj sveski, a priče za laku noć na radiju. Još uvijek pišem priče za djecu i objavljujem u Smibu, Prvom izboru i Cvitku. I za radio pišem priče za velike i male i autobiografske zapise o pisanju i čitanju.
Kako to da se ipak niste odlučili studirati književnost nego ste se završili Farmaceutsko-biokemijski fakultet? Očito je da ako čovjek ima ljubav prema pisanju nije bitno kakvo obrazovanje ima…
Odluku je trebalo donijeti u šezdesetima prošlog stoljeća. Neki ih zovu buntovnima, ali za nas u malim sredinama nismo se uspjeli naglo izboriti za „svoje želje“. Kako sam rado učila i bila dobar đak, roditelji su me, ako već moraju školovati žensko dijete, vidjeli u bijeloj kuti kao japatekaricu. Time su mi uporno punili uši. Ja sam se vidjela u svim bojama radnog odijela, samo ne u bijeloj. No roditeljima se posrećilo. Odabrala sam zanimanje koje mi je bilo zadnje na popisu želja. Studirala sam farmaciju, prije svega, zbog princa na bijelom konju koji je studirao veterinu, malo čitao i nije vidio svoju budućnost s curom koja bi studirala književnost… Ha, ha! O tome sam detaljnije pisala u prvom poglavlju Spisateljskog oka. No, iako sam mrzila studij, voljela sam posao u ljekarni. Uvijek me je zanimao rad s ljudima. Godinama su se preda mnom na recepturi u ljekarni redali zanimljivi likovi koji su me poslije potakli na osmišljavanje književnih likova. Teorijski svladanu analizu, sintezu i razgradnju lijekova pak, primijenila sam na strukturu svojih priča i romana. Mogla bih reći da sam imala sreću što se farmacija u mojoj glavi posložila i u korist pisanja. No zna mi se omaknuti da zbog te primarne naobrazbe, odnosno preventivne brige za klijenta, zabrazdim i u pretjerano poučavanje bez zabave. U završnim čitanjima tekstova dosta toga nemilosrdno dilitam. Al’, to je tak’! Nemreš pobjeć’ od sebe!
Što vam je zapravo bio i jest poticaj za pisanje?
S poticajem i sa željom da pričate priče drugima, rodite se ili ne. To ne možete htjeti, ili ne htjeti, ili tek, onako s neba pa u rebra, odlučiti da ćete pisati. To se ne može naučiti kao ostala zanimanja. Postoji naravno i američki pristup koji zastupa stav da se sve može naučiti, pa i pisanje. No može se naučiti gramatika, sintaksa, ali ideja za priču mora biti vaša, osobna, poziv iznutra. Taj dar samo neumornim radom i disciplinom iščitavanja i prepravljanja rečenica, njegujete i usavršavate, s puno pročitanih već napisanih knjiga. Pisanje i čitanje za mene su zaljubljeni par.
Sjećate li se koja vam je bila prva priča?
Najprije sam objavljivala vijesti i zanimljivosti iz mjesta i škole. Prva objavljena priča bila je napisana za lokalnu radio stanicu Novigrad Podravski kad sam imala petnaest godina. Zvala se Kosa i odijelo ne čine čovjeka. Nisam sačuvala kopiju.
Puno pišete za djecu. Morate li zbog toga promatrati djecu ili u sebi nađete dijete koje piše? Kako pisanje za djecu izgleda iz vašeg nutarnjeg kuta gledanja? Što vas potiče da pišete za djecu?
Da biste pisali za djecu, potrebno se „uzdići“ na razinu djeteta. Samo ih morate slušati. Ja sam se oduvijek rado bavila mlađom djecom u susjedstvu, čitala im priče i učila ih prva slova. Onda sam postala mama blizankinjama. Ideja mi nije nedostalo. Trenutno me unuci rođeni 2012. i 2013. najviše inspiriraju na pisanje za djecu.
Do sada se primili veliki broj priznanja i nagrada.
Možda su nagrade „Mato Lovrak“ i „Neretvanska maslina“ najznačajnije. Ali izdana knjiga ima svoj život kakav ima. Pisac malo na to može utjecati. Sve u svemu, dobro se osjećate ako određena skupina znalaca izdvoji vašu knjigu ili priču među najbolje ili kao najbolju. No nagrade za priče i igrokaze, na koje se javljam pod šifrom su mi najdraže.
Neka od priznanja su i uvrštavanje vaših vaših priča u udžbenike, a knjiga u lektiru. Koliko je vaših knjiga uvršteno u lektiru i koje ste još nagrade i priznanja primili?
U lektiri su Tko vjeruje u rode još i Lastin rep. Kako vrijeme prolazi, čini mi se da bi mnogi moji naslovi za djecu i mlade, cijeloj obitelji mogli biti zanimljivi za čitanje. A što se nagrada tiče – književnici uglavnom ne pišu zbog nagrada, ali nam je drago kad ih dobijemo.
Jedan od romana za djecu je „Tko vjeruje u rode još“. O kakvom romanu je riječ i kako djeca na njega reagiraju?
Djeca bolje, nego odrasli. Mnogi odrasli na tako otvoreno govorenje o dolasku djeteta na svijet šire oči! No kad im se saplete jezik ili ne znaju što odgovoriti kad ih njihova djeca, učenici ili unuci pitaju kak’ su došli na svijet, nek’ im samo tutnu u ruke Tko vjeruje u rode još. Knjiga direktno odgovara na sva „škakljiva“ pitanja. Više ih neće „zaškakljiti“ u grlu kad na takva pitanja budu trebali odgovarati jer će ih biti malo ili ih čak ni neće biti.
Kada pišete za djecu kako pristupate određenoj temi i kako se pripremate da im na što razumljiviji način približite određenu tematiku kao što je to u romanu „Tko vjeruje u rode još“?
Tu knjigu bih sigurno drugačije napisala da nemam zdravstveno zanimanje. Ali, možda je i ne bih napisala da jedan sedmaš nije bio „neugodno“ maštovit u priznanju da mu se sviđa moja desetogodišnja kćer. Kad je ona meni ponovila, što joj je rekao, stvarno sam šokirano vrisnula „Isuse Bože!?“ I počela razmišljati o knjizi, koja bi „pristojno“ ujedinila i biologiju i osjećaje.
Prema vašem mišljenju, postoje li ipak konkretne razlike i drugačiji pristup u pisanju za djecu, mladež ili odrasle?
Ima različitih mišljenja. Mnogi govore, da je „književnost književnost“ i da je „pisanje pisanje“. Ali uvijek naglašavam, da biste djetetu ispričali priču na način da ga zanima, morate se „uzdignuti“ na razinu djeteta. Pisala sam za sve uzraste i govorim iz iskustva. Da, pisanje je pisanje, ali diskursi iz kojih progovarate, bitno su različiti. Da to nije tako, ne bi postojala podjela književnosti na dječju, mladenačku i odraslu. Do odgovora se lako dolazi. Samo istu temu treba pokušati obraditi na jednoj do dvije kartice, na tri do četiri, pa na stotinjak i napokon na tristotinjak kartica.
Nesporno je da su novi mediji promijenili i odnos prema knjizi. Je li vam, ipak, danas za neku koju dob teže pisati nego prije interneta i digitalizacije gotovo svakog segmenta života?
Upravo zbog posebnog diskursa koji zahtijeva obraćanje suvremenoj mladeži, nakon romana I onda se ponovno zaljubila, pisanje za njih stavila sam neko vrijeme na led. Ja sam digitalni imigrant, a trebala bih pisati za mlade digitalne urođenike. Još u svojoj glavi nisam uvjerena u pravu formu u kojoj bih se mogla obratiti mladoj generaciji koja uglavnom „čita“ pregledavanjem i skrolanjem i koju više zanimaju tuđi životi nego njihov vlastiti, koji im se zbog „fora“ na društvenim mrežama čini katkad nezanimljiv. Iako znam da ima izuzetaka koji vole klasičnu knjigu u ruci. Koliko god se trudila svladati digitalnu tehnologiju, ona nije dio mojega bića. Doživljavam je samo kao alat koji mi olakšava svakodnevicu, pa i komuniciranje i pisanje, naravno. I dalje dubinski i analitički čitam s tekstom ispred sebe, a ne skrolanjem na ekranu. S ekrana se letimično informiram samo o događajima u svijetu. Ali i za slušanje vijesti, više volim radio. I posljednju verziju rukopisa, tipko ispišem i čitam za stolom ispred sebe, a ne s ekrana. Ako u budućnosti i neku knjigu za mladež i osmislim, priznat ću da sam svoj kreativni mentalni sklop krivo procijenila. No nekako mi se čini da biblioteke za mlade i nisu više danas toliko popularne među mladima kao u doba mojih formativnih godina. Mladi danas sve više za čitanje probiru naslove iz popisa knjiga za odrasle. Nekako mi se najspornija dobna granica čini ona za mlade 12-14 godina. U bibliotekama za mladež dvadesetog stoljeća dosta je dobrih knjiga napisano za tu dob. Mnoge bi mogle biti zanimljive i onima od 15-16 godina, ali nijedna knjiga iz te kategorije nije se probila u službeni popis lektire za srednju školu. Čini mi se da su se knjige iz biblioteka za mladež nekad čitale i u starijoj dobi. Ne bih rekla da je to i danas tako.
Imate li nekog pisca/spisateljicu koji vam je inspiracija i imate li knjigu koja vam je najviše prirasla srcu?
Nitko od pisaca, ni za djecu ni za odrasle, nije mi posebna inspiracija. Za čitanje odabirem temu, ne pisca. Upoznajem se s knjigom po svim pravilima Daniela Pennaca iz knjige Od korica do korica. I u čitanju, kao i u pisanju, debelo svaštarim!
Neumorna ste spisateljica pa sigurno već pripremate novu knjigu. Možete li otkriti o čemu će biti iduća knjiga?
Oduvijek istodobno radim na tri knjige, različitog žanra i teme. Ove godine treba izaći zbirka priča za djecu Lađa od srca koju sam upravo završila. Ta me posebno veseli jer sam je pisala za unuke u nižim razredima osnovne škole. Oni su me i inspirirali odabirom tema. Naime, u dva navrata, bila sam im zamjenska učiteljica kad su zbog korone pratili on line nastavu. Iznenadilo me da su za čitanje odbirali knjige s velikim fontom slova i s više ilustracija. Voljela bih da Lađa od srca zadovolji njihove želje. Druga knjiga na kojoj radim su Priče za male i velike mudroljupce, kojoj i sam naslov najavljuje temu i ideju. Zatim, u godinama sam kad se ne osjećam staro, ali već dugo pamtim i vrijeme je i za knjigu autobiografskih sjećanja. Knjigu osmišljavam posljednjih desetak godina i tek sam sada na nekakvom osnovnom sinopsisu radnog naslova, Biti nevin, a biti kriv. Dotaknuti se razdoblja od tričetvrt stoljeća, gotovo pa koliko imam godina, zbilja je nezahvalan „posao“. Što je više pišem čini mi se da trebam sve veći odmak od vremena o kojem želim pisati.
