Marko Zubak je svestrani umjetnik i jedini predstavnik “papertoysa” u Hrvatskoj. Da bi se upoznali s njegovim radom i papertoysima postavili smo Marku nekoliko pitanja.
Možete li se za početak predstaviti našim čitateljima. Kada ste se počeli baviti umjetnošću, gdje ste završili studij i koje usmjerenje?
Kada sada gledam u nazad, mogu vidjeti neki kontinuitet od malena, oduvijek sam radio „svoje stvari” i koliko god sam u raznim situacijama u životu možda pokušao otići u nekim drugim smjerovima, uvijek bi me nešto vratilo na taj neki moj put. Studirao sam slikarstvo i kiparstvo na akademiji u Bologni, a diplomirao na fakultetu lijepih umjetnost u Barceloni, gdje sam izašao iz tih klasičnih usmjerenja i ušao u multimediju.
Vi ste jedini predstavnik takozvanog „papertoysa“ u Hrvatskoj? Možete li široj javnosti kazati nešto više o tom smjeru u umjetnosti. Kako je smjer dobio ime, tko je začetnik i kako ste se vi našli u papertoysima?
To je možda moglo izgledati kao neki nadolazeći smjer u danima kada su se ljudi diljem svijeta „zarazili” tim virusom unutrašnjeg poriva za suradnjom sa neznancima diljem svijeta i besplatnim dijeljenjem svojih radova, no to je ipak bio mali broj entuzijasta i nakon desetak godina sve je zamrlo, tako da nas je ostala šačica u kojima ta ljubav i dalje gori, na način da i dalje radimo papertoyse i koji se mogu besplatno skinuti, budući da tu nema nikakve ekonomske inicijative, što znači da nema niti zaštite koju bi mogla stvoriti neka zajednica koja se okuplja oko toga.
Jedan od motivacije za nastanak papertoysa je bila i mogućnost kreiranja umjetničkih igračaka u stilu Uradi Sam, kao alternativa vinilnim umjetničkim igračkama, koji su početkom ovog stoljeća uzeli maha, ali su bile dostupne samo nekolicini umjetnika, a nisu ni po cijeni bile dostupne svima. Tako da je 2007, kada sam ja to otkrio, sve izgledalo kao neki kontra-pokret koji se spontano organski širio, a koji je uz sve to donio i nešto što do tada nije bio dio umjetničke tradicije ni prakse, barem ne nešto o čemu se moglo čuti studirajući umjetnost, a to je direktni kontakt između umjetnika i onoga sa druge stane, bio on gledaoc ili kolekcionar, ali i netko tko bi bio uključen u proces izrade umjetničkog djela. Odjednom je nestao taj posrednik, koji tradicionalno uzima postotak, (krvavi postotak) i nekako sam osjećao konkretizaciju tog najavljivanog novog vremena u kojem će intsitucionalne galerije i muzeji početi gubiti svoju tradicionalnu ulogu, tako da je to bila ljubav na prvi pogled. Danas se to globalno vidi, no za to nisu bili zaslužni papertoysi, već razvoj tehnologije koja je omogućila nastanak cryptoarta, što je Beyusovu krilaticu „Svatko može biti umjetnik” proširilo na „Svatko može biti kolekcionar” i „Svatko može biti galerist”, zahvaljujući razvoju Metaversa. Institucije tek sada i to polako i prilično nespretno, pokušavaju uhvatiti korak sa time, a to u velikoj većini slučajeva znači primjenjivane starih praksi po receptu stvaranja i favoriziranja umjetnika-zvijezda i djelovanja kao što to čine lobiji, dok neki novi privatni igrači ne zaostaju u tome i čine novi umjetnički prostor još surovijim, novim i nepoznatim umjetnicima. Tako da danas ne možemo pričati o papertoysima kao o pokretu, no to je za mene ionako bio samo jedan od „mojih stvari” i nikako ne bih mogao reći da se time bavim, jer se drugim „svojim stvarima” bavim više.
Nedavno ste imali izložbu u Prelogu u Muzeju Croata insulanus Grada Preloga s papertoysima pod nazivom „Papirnata energija“. Kako je prošlo otvorenje i kakve su povratne informacije? Koju poruku ste htjeli poslati posjetiocima s nazivom „Papirnata energija“?
Za mene su papertoysi nešto kao „druga ljubav” u smislu umjetnosti, jer sam od malena stvarao neki svoj svijet u kojem sam i danas, no papertoysi prilično strše van toga, što je definitivno ljubav. Ta ljubav traje od 2007. neprestano, bez obzira koliko vremena posvećivao radu na papertoysima i to mi je dalo ideju za naziv izložbe. Poruka je da je život mudriji kad postoje strasti koje se hrane na kreativnom stvaranju i suradnji, a ne na pripadanju i međusobnom natjecanju. Gotovo sve izložene igračke se mogu naći negdje na internetu i besplatno skinuti, osim instalacija za koje mi je bila potrebna intervencija koja se ne može digitalno pripremiti. Kada osjetim reakciju ljudi kao nagradu za svoj radi, znači da je izložba uspjela.
Vaš rad kod papertoysa je, ako tako možemo kazati, aktivistički. Njima ukazujete na društvena događanja i svijet oko nas. Čini se da su vam oni produžena ruka vašeg viđenja svijeta. Dakle, inspiraciju za radove nalazite u društvenim trendovima i događajima? Prema vašem iskustvu, ima li vaš kritički osvrt na društvo odjeka kod publike i kakve su povratne informacije?
Sav moj rad, ne samo papertoysi, nastaje pod utjecajem moje okoline i moje svjesne ili nesvjesne reakcije na stvari oko mene. Teško je pričati o načinu vrednovanja odjeka kod publike izvan trenutnih pohvala ili izvan nekog kruga poznanika. Bitnost utjecaja nečijeg rada na nekog drugog ostaje prilično nevidljiva, jer znam da kad nečiji rad nekako utječe na mene, taj umjetnik ne može to znati osim ako se osobno ne poznajemo ili mu izričito ne kažem što je dovelo do čega, a to je rijetko. I u toj nemogućnosti mapiranja leži neka nedodirljiva ljepota nevidljivog puta utjecaja. Za sada, sve povratne informacije su vrlo pozitivne.
Jedna od serija radova ima naziv Blockhead: Disoriented Series. Što ste htjeli poručiti s ovim radovima? Koje su još serije radova koje biste htjeli istaknuti?
Blockhead: Disoriented Series je serija koja funkcionira više kao projekt za sebe, koji sam započeo još 2010. godine sa malim papirnatim skulpturama i odnosi se na razne vrste dezorijentacije ukorijenjene u čovjeku, za kojeg držimo da je najrazvijenije biće. Svaki rad iz ove serije ima vlastitu temu i nije ograničen nekom određenom vrijednošću, vremenom ni brojem “kopija”, budući da je osnova svakog rada u digitalnom obliku. U samoj srži nekih od tih radova, uz dezorijentaciju, leži uvijek aktualna tema slobode, kojoj pristupam sa različitih strana. Neke od tih radova ne dijelim besplatno, zbog kompliciranosti dizajna, iako su prvi radovi bili za skidanje: http://www.markozubak.com/blockhead
Što za vas znači papertoys i kakva je scena u svijetu?
Za mene to i dalje predstavlja već spomenutu „drugu ljubav”, što je i ime časopisa koji sam neko vrijeme samostalno radio i koji se i dalje može naći u pdf formatu na mojoj stranici, pod imenom II LOVE. Scene više nema i ja osobno znam samo jednu osobu koja se time i dalje bavi aktivnije od mene, no vjerojatno postoji jos netko tko stvara negdje u bespućima internetna, a ja trenutno ne znam za njih.
Gdje se može naučiti kako napraviti skulpturu od papira i imate li savjet kako najbolje početi? Ponekad održavate i radionice izrade skulptura od papira. Kada i gdje se može očekivati iduća radionica?
Učenje je u praksi i ja sam počeo sastavljajući radove drugih ljudi prije nego sam počeo razmišljati i skulpturi kao o kroju, a ne kao o modeliranju. Drugi korak mi je bilo personaliziranje tuđih modela, a tek onda izrada vlastitih, ali osobnog napretka ne bi bilo bez suradnje i stavljanja ruke na tuđe ideje i njihove personalizacije. Na isti način su drugi ljudi našli neka bolja rješenja za sitne detalje u nekim mojim modelima, koje sam onda ja asimilirao. Rijetko radim radionice.
Osim navedenog bavite se i slikarstvom, kiparstvom, ali i ostalim zanimljivim projektima nepoznatim široj javnosti kao što su „Bugbots“, „Yebomaycu“ i Mlibty Shadows“. Jesu li ti projekti još uvijek aktivni i možete li nam reći ponešto o njima?
Da, svi oni paraleno žive i dalje i nadopunjujem ih nekim svojim ritmom, kad osjetim da imam nešto što vrijedi uvrstiti pod određenu seriju. Neki se koncepti i miješaju, pa tako imam MLIBTY seriju papertoysa i MLIBTY Shadows seriju, koja je nastala sa skulpturama, pa je preko slika evoluirara u digitalne animacije. Yebomaycu je pocelo sa mojim prvim papertoy modelom, a to je papirnata majica. Na toj stranici, uz te prve majice, mogu se nači i još neki papertoy projekti i serije, pa i skateboard projekt Social Tool, u kojem si radim grafike za skejtove koje sam želim skejtati.
Serija Bugbota počela je kao dječja ilustracija, koja se svojedobno razvila u murale koje sam realizirao kod nas i u susjednim zemljama, da bi se sad našla u digitalnom svijetu animacija i cryptoartu.
Kojim materijalima se služite u kiparstvu i jeste li i ovdje kritički usmjereni kao u papertoysima ili imate druge poruke?
Za vrijeme studija sam prošao kroz neke tradicionalne tehnike, od keramike do željeza i mramora, no ipak mi je najdraže eksperimentiranje i tu me zapravo ljubav prema papiru odvela u igranje sa kartonom kao bazom za konstrukciju, umjesto metala ili drva. Volim raditi stvari onako kako se možda ne rade, a nekako uvijek dajem prednost nekom grubom i ne poliranom finišu, pa čak i kod izbora papira za papertoyse izbjegavam sjajne papire i laserski tisak. Tu ne bih mogao reći da sam kritički usmjeren kao sa papertoysima, ali i dalje to je jedan moj svijet koji se nadopunjuje.
Koji su vam daljnji planovi i gdje možemo uskoro očekivati vašu novu izložbu?
U ovom trenutku, ova izložba i grupna izložba u kojoj sudjelujem pod imenom DADA collective u Meet centru u Milanu je to što je bilo planirano u umjetničkom stvaralaštvu, a trenutno radim na organiziranju trinaestog Vladimir skate film festivala u Fažani krajem rujna.
