Za početak molimo vas da se ukratko predstavite našim čitateljima. Vi ste magistra kiparstva i do sada ste imali nekoliko izložbi. Možete li ukratko nešto navesti o vašem dosadašnjem radu i predstaviti sebe.
Rođena sam 9.5.1995. u Zagrebu gdje sam završila Kiparstvo u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Nakon ŠPUD-a sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i tamo diplomirala Kiparstvo prošle godine. Do sada sam imala pet samostalnih izložbi i četrdesetak grupnih od kojih bih istaknula “Drava Art Biennale 2021.” u Galeriji Koprivnica, “Situacija” u Galeriji Canvas u sklopu 35. Salona mladih, “Re-Start Experience” u Galeriji SKC u Rijeci, “VGA01” u Galeriji Kazamat u Osijeku, te “RE: Regionalno izumrli” u Kući arhitekture Oris. Najviše me zanimaju teme poput prolaznosti i ekologije, čudesnosti prirode, čovjekovog vanjskog i unutarnjeg svijeta te njegovog utjecaja na okoliš.
Nedavno je otvorena izložba pod nazivom “Plutajući” Možete li nam nešto reći o vašim radovima koje je publika imala prilike vidjeti na toj izložbi u galeriji Idealni grad?
Na izložbi “Plutajući” koja se održala u galeriji Idealni grad posjetitelji su imali priliku vidjeti devet srebrnih reljefa kružne forme, od kojih svaki prikazuje namreškanu površinu vode različitih gustoća i intenziteta. Reljefi nose naziv “Sjećanje vode” jer prikazuju moje sjećanje doživljenih vodenih površina. S obzirom da su reljefi vrlo glatki, srebrni i sjajni, reflektiraju svjetlost te dok se promatrač kreće ispred njih oni izgledaju kao da se gibaju – kao da prikazana voda ponovno oživljava i teče prisustvom gledatelja. Na izložbi sam također prikazala i videorad “Water diary” koji je zbirka video snimaka koje sam dokumentirala te ih prethodno objavljivala na svom Instagram profilu “water__diary” – on svojevrsna online izložba video-dokumentacije svih mora, rijeka i jezera koje sam posjetila i snimila u zadnjih sedam godina gdje se, u krupnom kadru, prikazuje voda u gibanju i protočnosti u vremenu. Prostor galerije bio je zamračen, sa fokusom na osvijetljene reljefe, a preko zvučnika su se čuli zvukovi podmorja – zvukovi koje možemo čuti kada zaronimo ili plutamo (šuštanje, pucketanje, šum) kako bi se atmosfera mira i refleksije još i više dočarala. Sam naziv izložbe je “Plutajući” jer je polazišna točka radova upravo moj doživljaj i iskustvo plutanja i promatranja površine mora, rijeka, jezera.
Ovo vam nije prva izložba s tematikom vode. Već ste izlagali na temu vode na Drava Art Biennale s temom „Ne/vidljiva voda“. Tamo ste sudjelovali sa dva rada – Deus ex machina i Sjećanje vode. Možete nam pobliže objasniti s kakvim radovima ste nastupali na toj izložbi.
Na Drava Art Biennalu sam izlagala tri aluminijska reljefa “Sjećanje vode” kakva su se mogla vidjeti i na mojoj posljednjoj samostalnoj izložbi “Plutajući”, a drugi rad je bio instalacija koju sam napravila u potpunosti od plastičnog otpada. Naziv instalacije je “Deus ex machina” što na latinskom znači “bog izašao iz stroja”, označava razrješavanje problema u raspletu radnje tragedije dolaskom bogova ili neke druge neočekivane više sile. Instalacija je napravljena od jednokratne plastike – plastičnih boca i plastičnih vrećica i prikazuje plastično more iz kojeg izvire plastična splav kao upozorenje na stanje u kojemu se priroda nalazi. Svojevrstan je to hommage čuvenoj slici “Splav Meduze” francuskog slikara Theodorea Géricaulta, kako po formi tako i po temi. Simbolika splavi je uvijek povezana sa nekom vrstom opasnosti, ali kao kontrast toj prijetnji splav je ujedno i simbol nade i spasenja, ideje da usprkos trenutnim opasnostima ipak postoji ono bolje sutra. Tim radom ukazala sam na problem onečišćenja prirode (sa fokusom na mora, oceane i vodu općenito) koje nastaje konzumerističkim načinom života ljudi, no prvenstveno tvrtki koje posluju na principu konzumerističkog kapitalizma.
Vaši radovi i djelovanje blisko je povezano s prirodom i planetom Zemljom. Od kuda ta vaša bliskost s prirodom i težnja da radovima približite promatrača i prirodu kroz prizmu umjetničkih radova?
Kao dijete sam se uglavnom igrala kamenjem, biljkama i zemljom, za što vjerujem da je uvelike utjecalo na moje kasnije stvaralaštvo i percepciju prirode općenito. U ranijim radovima koristila sam uglavnom glinu, lišće, školjke, manje dijelove prirode, da bih kasnije počela sve više koristiti otpadne materijale iz svog okruženja. Smatram da je bliskost s prirodom urođena stvar svim živim bićima pošto smo svi dio prirode, a i priroda je dio nas. Za svoju osobnu ali i kolektivnu dobrobit čovjek bi trebao njegovati tu vezu. Nadam se da će moji radovi podsjetiti ljude da ta veza postoji i ponukati ih da i sami otkriju što priroda predstavlja za njih.
U nekim vašim radovima i izložbama fokusirali ste se na problem plastike i mikroplastike. Smatrate li da umjetnik može doprijeti do svijesti promatrača i generalno ljudi i uspjeti upozoriti na problem onečišćenja okoliša? Kakve su povratne informacije?
Mislim da je umjetnost jedan od najsnažnijih alata kojima čovječanstvo raspolaže. Putem umjetnosti razne se teme mogu približiti publici, od filozofskih i apstraktnih ideja sve do znanosti. Na primjer kada se radi o temama poput klimatske krize umjetnost može biti stvarno jako sredstvo osvještavanja jer čini vidljivim, a time i opipljivijim i više shvatljivim nešto što je samo po sebi veliko, apstraktno ili nepojmljivo velikom broju ljudi.
Koji je vaš fokus u radu i koje materijale koristite? Čini se da ste se na neki način aktivistički angažirali kroz umjetnost. Kako vaši kolege gledaju na vaš, nazovimo ga aktivistički rad, a kako publika?
Pretežito koristim otpadne materijale – uglavnom je to plastični otpad ili neki drugi materijal koji je dio našeg svakodnevnog života – primjerice računi (instalacija “Sabrana sjećanja”), blazinice (“Upoznavanje”), mucice iz sušilice rublja (“Planets of comfort”), stare automobilske gume (“Kome pripada tron?”), razne vrste plastike (“Deus ex machina”, “Zagreb I love you”). Kada ne koristim otpadne materijale najviše volim modelirati u glini. Mislim da je moj rad relativno dobro prihvaćen i od strane kolega i od publike općenito. S obzirom da umjetnost prate i izložbe posjećuju uglavnom ljudi iz struke, ugodno sam se iznenadila sa količinom pozitivnih i podržavajućih komentara koje sam dobila od ostalih posjetitelja na izložbama ili putem društvenih mreža na kojima objavljujem svoje radove, to me posebno veseli jer ne želim raditi samo za ljude koji se već i sami bave umjetnošću već želim doprijeti do “običnog” čovjeka.
Živimo u konzumerističkom i potrošačkom svijetu koji sve više uzima danak, pogotovo u vrijeme blagdana. Upravo na tu temu imali ste jednu izložbu pod nazivom „Odbačeni“. Budući da se upravo sada nalazimo u tom periodu najveće potrošnje i konzumerizma, možete nam nešto reći o toj izložbi i na što ste htjeli upozoriti?
Htjela sam skrenuti pažnju promatrača da sam razmisli i propita svoje shvaćanje i prihvaćanje tradicije. Većina ljudi ne propituje pojave koje ih okružuju, pogotovo ako se radi o nekoj tradiciji. Nekako je navika ne zadirati u nju i način života u kojemu smo odrasli i sa kojim smo okruženi. Po mom mišljenju to je velika šteta, jer niti jedan napredak nije došao stagnacijom u razmišljanju i dijalogu. Kao društvo možemo napredovati jedino ako ne prestanemo biti znatiželjni i otvoreni za novo tumačenje stvari, propitivanje svega, prilagođavanje vremenu u kojem živimo i spremnosti na promjene. S izložbom “Odbačeni” preispitala sam upravo tu tradiciju sječe božićnih jelki koje su nam svima nekako drage srcu, uvijek se uz njih vežu lijepa sjećanja i snažni mirisi, ali zapravo je danas to prilično apsurdno. Začuđujuće mi je i neshvatljivo kako je i dalje općeprihvaćeno posjeći na milijune stabala samo kako bismo ih ukrasili i uživali u njima nekoliko tjedana, nakon čega ona završavaju na odlagalištima. Na izložbi “Odbačeni” taj sam problem postavila pred publiku kroz tri dijela – prvi i najveći činila je velika hrpa od oko 60 božićnih drvaca koje sam osobno sa ulica donijela u galeriju Šira gdje se izložba i održavala, zatim crno uokvirenih fotografija zatečenog stanja zagrebačkih ulica nakon Sveta tri kralja, te GIF-a koji je prikazivao odbačene “borove” diljem Zagreba. Mnogi su tu izložbu shvatili kontroverzno, što je odlično jer to znači da sam potaknula publiku na razmišljanje. Mislim da nekako uvijek treba sagledati širu sliku svega. Bez kritičkog razmišljanja nema napretka, kako individualnog tako ni društvenog.
Jedna od vaših dodirnih točaka i fokusa jest pokušaj da potaknete promatrača da ne ostane samo promatrač nego da se aktivira i posegne za introspekcijom i promisli o sebi i svojem djelovanju. Dapače, da počne djelovati. Kakva su vaša zapažanja, odnosno vidite li da ljudi nastoje promijeniti stare navike i stvoriti nove koje imaju pozitivan učinak na okolinu i sve nas? Mislite li da umjetnost može doprinijeti pozitivnoj promijeni?
Umjetnost je definitivno vrlo snažno sredstvo dok joj se pruži prilika. Nekako je svaka promjena teška jer zahtjeva otvorenost, spremnost na dijalog, suradnju i prije svega introspekciju. Primjećujem da se svijest o ekološkim problemima mijenja, čini mi se da su danas takve teme dostupnije i zastupljenije no ikada prije, da su ljudi manje-više usvojili neke osnove za njihovo razumijevanje te da je interes za održiviji način života veći no ranije, tako da bih rekla da idemo u smjeru pozitivnih promjena.
Kako se kao mlada umjetnica snalazite u ovim društvenim trzavicama i velikim promjenama? Uspijevate li umjetnost doći do izražaja i ima li publike?
Nastojim njegovati unutarnji mir ali i informirati se o stanju u svijetu, što je dosta teško s obzirom da stvarnost može biti jako uznemirujuća. Svejedno cilj mi je jezikom koji znam – a to je umjetnost – doprinijeti diskursu o tim promjenama i problemima koje doživljavamo. Publike uvijek ima, no to su uglavnom ljudi iz struke, drugi umjetnici, povjesničari umjetnosti i slično. Ljudi koji ne dolaze iz umjetničkih i kulturnih zvanja često su sramežljivi što se tiče konzumacije umjetnosti, no ja mislim da nam je umjetnost svima potrebna i korisna te da nas može zbližiti i obogatiti. Mislim da se baš to moglo i primjetiti kroz posljednje dvije godine – život bez knjiga, filmova, muzike i likovnosti bio bi suhoparan i teže podnošljiv.
Kako vi nastojite smanjiti svoj utjecaj na okoliš, odnosno što biste poručili ljudima na koji način svatko od nas može ovaj svijet učiniti barem malo boljim mjestom za život?
Izbjegavam kupovanje proizvoda koji sadrže jednokratnu plastiku, te biram proizvode koje mogu kupiti u nekoj drugoj ambalaži, ili koji su napravljeni od dugotrajnijih i ekološki prihvatljivijih materijala. Postoji mnogo jednostavnih rješenja za smanjenje korištenja nepotrebne plastike, npr. za pranje ruku, kose i tijela mogu se koristiti odlični tvrdi šamponi, platnene vrećice za kupovinu, staklene ili metalne boce za piće, drvene četkice za zube, višekratne pamučne blazinice… Recikliranje je svakako dobro, a ne kupovanje nepotrebnih stvari još i bolje. Od osnovne škole ne jedem životinje, a veganka sam gotovo šest godina. Mislim da je upravo veganstvo najlakši i najbolji način osobnog doprinosa smanjenju zagađenja planeta i prije svega prestanka iskorištavanja i mučenja životinja. Sa takvim načinom života osiguravamo bolji svijet ne samo za sebe, svoj duh i tijelo, već za životinje, bioraznolikost i planet u cjelini.
