Foto: Dorijan Šipuš i Vesna Mačković
Povodom otvaranja izložbe “Kraj dnevnog programa na TV kanalu matrice” napravili smo intervju s autoricom Vesnom Mačković.
Vaš zadnji projekt je “Kraj dnevnog programa na TV kanalu matrice”. Možete nas pobliže upoznati o kakvom projektu je riječ?
Multimedijalna izložba “Kraj dnevnog programa na TV kanalu matrice” sastoji se od digitalnih slika tiskanih na platna većih formata te istoimenog animiranog video rada s mojom autorskom glazbom. Izložbu prati i monografija s reprodukcijama svih slika i kratkim poetskim sadržajima uz svaku sliku.
Kojom tehnikom ste stvarali digitalne crteže? Vizualni identitet projekta nadopunili ste vlastitom glazbom. O kakvoj glazbi je riječ?
Digitalne crteže stvaram na uređaju Ipad Pro koristeći digitalnu olovku i aplikaciju Procreate. Osim što digitalnu olovku koristim kao digitalni kist, ugljen, pero ili grafitnu olovku također imam mogućnost i stvaranja vlastitih kistova, alata i otisaka za crtanje odnosno štambilja. Stvarajući u visokim rezolucijama koje osim što omogućuju tisak na većim formatima, također mi dopuštaju da digitalnom olovkom povlačim poteze u zamišljenom mikro-svijetu, toliko tanke da ih fizička olovka nikad ne bi mogla proizvesti, a ljudsko oko ove najsitnije linije na slikama vidjet će isključivo ako se potpuno približi slici ili ako se otisne na platno širine više metara.
Osim mogućnosti da biram između nekoliko stotina postojećih kistova, olovki, pera, tuševa, digitalni alati omogućuju mi i da stvaram vlastite kistove i olovke. Tako za niz slika “Triptih: Molekula retinal” stvaram kist koji ima oblik atoma odnosno molekule retinala (koja kemijski omogućava ljudskom oku vid odnosno sudjeluje u pretvaranju svjetlosnih signala u sliku). U nizovima slika “Triptih: Tvoj binarni život” i “Ocean tvog crno-bijelog beskrajnog prostranstva” binarni par 01 pretvaram u pečat (eng. stamp) kojim slikam, a koristim ga također i u nizu slika “Binarni kôd tvojih snova” u kombinaciji s linijama koje strogo vučem po principu bar-kôd oznaka kojima se označavaju proizvodi u trgovinama i skladištima.
Glazba koja prati animirani video sastoji se od glazbe koju sam skladala inspirirana samim slikama nakon što su već bile gotove, ali i od nekoliko skladbi koje sam radila prijašnjih godina, a koje su dobile priliku da se pokažu jer su tematski bliske temi izložbe. U ovom glazbenom soundtracku kao i u samim slikama stvaram višeslojne radove koristeći ih preko nekoliko glazbenih slojeva kao i instrumente od perkusija, bubnjeva, preko ritmova odrađenih mojim glasom i elektroničkih robotskih zvukova do klasičnih instrumenata kao što su flaute, violončela, violine, ali i električne gitare.
Godinama se bavite performansima. Ovim projektom prvi put se predstavljate u formi slike. Kako i zašto ste se odlučila za navedeni medij i kakvo je vaše iskustvo sa slikom za razliku od performansa?
U mojim izvedbenim radovima, uključujući kazalište, performans, video, uvijek je snažan element bio i onaj vizualni bilo u obliku scenografije i kostima bilo u obliku dizajna svjetla za scenu. Kako je u današnje vrijeme moguće postaviti kazališnu predstavu bez video sadržaja, digitalno obrađenih zvučnih efekata ili optičkih igri softverski manipuliranog svjetla?
Kako bi uopće moglo biti moje prve izložbe slika inspirirane umišljenom mi idejom nekog androidskog, ponešto inteligentnijeg svijeta, bez slika repliciranih u animirane video radove s glazbom i poezijom?
Eksperimentiranjem zadnjih godina s video umjetnošću koja je već izlagana prijelaz na digitalno slikarstvo bio je zapravo vrlo prirodan. Ja imam još iz djetinjstva posađene korijene ljubavi prema klasičnom slikarstvu pa i dva neuspješna pokušaja upisa na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, a digitalno slikarstvo sada mi se otvorilo kao fantastični medij umjetničkog izražavanja koji nudi gotovo beskrajan broj alata, kistova, boja koje mogu upotrijebiti. U ovom slučaju za mene više je bolje.
U fokusu navedenog rada je digitalna televizija kao fenomen modernog čovjeka. Tehnologija nam je donijela mnoge dobre stvari, ali smo istodobno zanemarili njezine nedostatke. Na koje nedostatke (možda i opasnosti) želite upozoriti projektom?
Ovom serijom slika jednim dijelom osvrćem se, ne nužno kritički, na kulturu zabave i ideju kruha i igara. Pri stvaranju serije slika “Kraj dnevnog programa na TV kanalu matrice” zamišljam svijet, u nekoj budućnosti ili paralelnoj stvarnosti, s nešto inteligentnijim bićima (u mjeri po želji sanjača) i tehnologijama koji zasigurno ima neke svoje zabave, neke svoje inačice TV kanala. Gotovo je nemoguće da i tom svijetu nisu potrebni sadržaji u kategoriji “kruha i igara” – nešto za odmor od dnevnih rutina, frustracija, umaranja. Nešto za oči, uši, “dušu”… Za kraj “dnevnog programa” mora da i oni umjesto himne i zastave žele samo vidjeti simulaciju šarenih riba u oceanu, velikog praska u milijun boja ili bez boja, latica maslačka kako plutaju bestežinski svijet, neki u nekoj budućnosti ili paralelnoj stvarnosti, s nešto inteligentnijim bićima (u mjeri po želji sanjača) i tehnologijama koji zasigurno ima neke svoje zabave, neke svoje inačice TV kanala. Svaka od slika iz ove serije kao i prateći video oslikava moje viđenje kraja takvog TV programa ili kakav se bojim da je ili kakav bih voljela da jest.
Digitalni svijet i televizija moćan su medij koji stvara i oblikuje naša mišljenja, stvara drame, usmjerava živote, možda se čak i igra s njima… Osim toga može nam služiti da prenesemo i nešto dobro (kao i svaka tehnologija), recimo informaciju i poruku. Što matrica i TV kanal prenosi današnjem čovjeku prema vašem mišljenju?
Zasigurno je taj raspon poruka širok jer kroz niz slika pokazala sam i iz intelektualnog i emotivnog pogleda što nas sve lijepo okružuje u današnjem svijetu, a što bi nekim budućim tehnološki naprednijim generacijama moglo nedostajati, ali sam ukazala i na stvari za kojima nećemo žaliti i koje bismo već sad trebali ukloniti iz postojanja. Pritom slike asociraju na niz elemenata i situacija s kojima smo se svi susretali od djetinjstva nadalje bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Tako su samo neki od motiva kaleidoskop, mandale, matematika, binarni kôd, cvijeće, priroda, vjetar, barkôd, prodaja, snovi, geometrija, molekularni svijet, svemir, crne rupe, oči. Sve te ideje i vizuale pretapam u metafore smisla (su)života, umjetnosti, znanosti i tehnologije.
Projekt je apstraktna projekcija stvarnog života modernog čovjeka hipnotiziranog digitalnim svijetom. Spominjete ‘zemaljske’ čuvare. Kakav oni imaju odnos s digitalnim „screen saver“ čuvarima u vašem projektu?
Umjetnost je naš glavni čuvar. Umjetnost kao religija budućnosti je ta kroz koju ćemo pronalaziti odgovore, postavljati vječna pitanja, aktivirati se politički, kojoj ćemo bježati po utjehu, duhovnu hranu, ali i razbibrigu, hobi i gubljenje vremena. Nadajmo se da tehnologija neće toliko preuzeti naše svjetove da se ova utopija svede na to da će čuvari ekrana odnosno screensaveri predstavljati najveći dio umjetnosti koja će dopirati do nas i biti jedna od rijetkih za koju ćemo imati vremena uslijed suvremenog kapitalističkog radničkog ropstva.
Tijekom stvaranja djelomično ste se koristili matematikom i geometrijom? Na koji način i zašto?
Ono što teško ijedna ruka može postići bez tehnologije savršene su elipse i krugovi kojima slikam radove “Vježba prije spavanja: Mikro-makro rastezanje tvog uma” i “Tvoje tijelo, tvoj šešir”. U triptisima “Rođenje” i “Supernova” alati omogućavaju simultano, simetrično oslikavanje digitalnog “papira” i to osim horizontalno i vertikalno, također i u radijalnim i kvadrantnim simetrijama. Time ispunjavam skromni dio moje strasti za nesuđeno bavljenje matematikom u ovom životu.
Po vama što čovjeka opušta ili hipnotizira na TV ekranu? Kako ste zamislili kraj programa koji bi zadovoljio gledatelja?
Ukusi su različiti u tom smislu što koga odmara ili opušta. Ja stoga u ovoj seriji slika ali i samom pratećem animiranom videu nudim od smirujućih letećih sjemenki maslačaka i plešućih krugova i elipsi uz laganu meditativnu glazbu do divljih borbi žestokih boja i svjetla praćenih žestokim gitarama i bubnjevima.
Nazivi slika važan su dio cjeline da bi se dobio efekt matrice koja neumoljivo uvlači u san. Jesu li slike bile jedina inspiracija za nazive radova ili ste i u stvarnom svijetu pronalazili inspiraciju?
U mojim umjetničkim radovima uvijek, nekad i protiv moje volje, dolazi do intenzivnog preklapanja stvarnog svijeta s onim u koji zadirem preko rubova transcendentalnog. Stoga moje predstave, glazba, pa ovdje i slikarstvo ne mogu nikad biti čisto figurativni. Poluapstraktne i apstraktne forme su prava metoda za odražavanje ovih svjetova, njihovih rubnih područja i preklapanja.
Što je za vas matrica i kakav ima odnos sa čovjekom? Je li riječ o suživotu od rođenja do smrti koji se ponavlja iz dana u dan i može li se čovjek barem na trenutak odvojiti od nje i njezinog sna da bi se probudio?
Svi mi imamo neku svoju matricu iz koje ako ispadnemo onda to nismo više mi, gubimo se, dolazi bolest, nesreća, tuga. Postoji i globalna matrica koje smo dio. U svijetu koji je naizgled prenapučen, iako postoje golema područja nenasljenosti, mi smo i svjesno i nesvjesno dio jedne velike društvene i emotivne matrice ali i tehnološke, konzumerističke i izrabljivačke matrice i to u dvosmjernom smislu (mi smo i izrabljivani i izrabljivači) i na to redovno pristajemo, a često nam se to upravo sviđa i ne pristajemo na drugačije.
Puno rada na vlastitom osvještenju, duhovnom, emotivnom, mentalnom i intelektualnom, je potrebno da bismo imali moć, zaista pravu supermensku moć, da ne robujemo raznim individualnim niti globalnim matricama i da vladamo svojim životom, tjelesnim, duhovnim, mentalnim, emotivnim, u potpunosti samostalno i na vlastitu odgovornost. No većina ljudi spremna je odgovornost prepustiti drugima, najradije matrici, pa čak i po cijenu odricanja od samostalnosti, slobode i sreće. Općenito, ljudska rasa, svjesno generaliziram ovdje nepravedno po neke, boluje od lijenosti rada na individualnom razvoju i intenzivnijoj upotrebi intelektualnih mogućnosti, kao i od kronične kognitivne disonance u području morala, etike i empatije prema drugim bićima s kojima dijeli ovaj svemir.
Kraj zamišljamo kao pojavu iza kojeg nema ničega. No, može li kraj programa biti ujedno i novi početak za čovjeka?
Kraj i početak stanja su koja se isprepliću i na nekom putu, individualnom ili globalnom, možda su i najslađa i najteža istovremeno. Svakako ih tako treba promatrati pri životnim promjenama, i onim manjima i onim najvećima. Kao što se na mjestima u Indiji na pogrebu ne nosi crno nego bijelo u ime slave što duša napreduje u novo stanje, novi svijet, na sljedeću razinu, tako se i svim drugim malim i velikim krajevima i počecima u životu trebamo veseliti kao malo dijete novoj igrački ili bombonu za koji nam možda može trebati vremena da shvatimo kako funkcionira ili kako se koristi, ali proces otvaranja i upotrebe onda nosi veliko zadovoljstvo i dobrobit.
Animirani video s autorskom glazbom može se pogledati na You Tube kanalu projekta:
https://www.youtube.com/channel/UCxHwHr76DLBpns5jUrr8zyw
