Centar Kulture predstavlja intervju s izvođačicama predstave “Izlazak”. U nastavku intervjua pogledajte fotografije s premijere. Predstava “Izlazak” realizirana je zahvaljujući umjetničkoj organizaciji ARKTIK – Institut za budućnost, koja ima za cilj ovim projektom srušiti predrasude o (ne)mogućnostima starijih osoba.
Autori fotografija: Filip Borelli, Saša Dervišević, Nina Dojčinović
Možete li nam reći kako ste se odlučili prijaviti za ulogu u predstavi „Izlazak“?
Debbie Mrakovčić: Čitajući objavu za projekt “Izlazak” odmah mi se učinilo interesantnim radi 60+ i jer će biti pokreta, predstava i snimanje dokumentarca. Volim kazalište, želim se kretati, a biti snimana mi je nešto sasvim novo. 🙂
Đurđa Štefanec: U to se vrijeme ništa nije događalo. To je bila doslovno: prilika za izlazak.
Branka Dragičević: Nakon dugo vremena prilika da se nešto radi.
Vera Sekula: Kazalište je moj novi hobi. Ovo je osim toga bila izvanredna prilika za neku aktivnost u pandemiji.
Mirjana Miljković: Znatiželjna sam i entuzijastična osoba, volim usvajati nove vještine i znanja.
Ljiljana Marković (Lily): Sam naslov “Izlazak” bio je svjetlo na kraju tunela od samoće zbog korone. Pa ta mogućnost upoznavanja novih ljudi. I kakav će biti osjećaj nakon 40 godina opet stati na pozornicu. Inat da i 60+ još uvijek mogu usvajati novo itd.
Što vas je motiviralo da se prijavite za ulogu u predstavi?
Debbie Mrakovčić: Nisam znala kakva će uloga biti, ali kad je Vesna tražila da radimo/izvedemo nešto što je osobno značajno za nas i eventualno na jeziku koji znamo, ja sam kao odglumila miješanu hrvatsko-englesku pjesmicu o svom dolasku u Hrvatsku prije puno godina… Volim pisati pjesme, ali nikad nisam imala priliku recitirati…
Đurđa Štefanec: Uvijek sam bila fascinirana suvremenim plesom i što sve plesači mogu sa svojim tijelom. Ovo mi se činilo prilikom da se okušam i u tome.
Branka Dragičević: Upravo ono što je i u prethodnom pitanju – dugo ništa i onda prilika da se kreativno izrazim.
Vera Sekula: Ples, pjesma, rad u timu. Ali i pokazati da nismo za koš.
Mirjana Miljković: Druženje, ples, pjesma.
Ljiljana Marković (Lily): Izazov… Koju ulogu će mi dodjeliti…
Branka Dragičević: Na početku me zanimalo što će to biti nakon što smo se sve predstavile kao mogući akteri u stilu: “pokaži što znaš” pa do finaliziranja.
Jeste li do sada glumili ili vam je ova predstava prvi angažman?
Debbie Mrakovcic: Samo s kolegicama kad smo bile na radionicama na službenom putu. Onda smo zajedno napisale tekstove i kao štos izvele pred grupom. Uživale smo🙂 Dakle, prvi angažman!
Đurđa Štefanec: Osim što sam u igrama “glumila” učiteljicu i u jednoj školskoj predstavi “stablo”, nisam nikad glumila.
Branka Dragičević: Sudjelovala u predstavi “Revizor” u kazalištu “Komedija” u točki gdje Maksimirske mažoretkinje nastupaju sa svojom od publike izvrsno primljenom točkom.
Vera Sekula: Ovo mi je zapravo treća predstava u kojoj sudjelujem. Bila bi četvrta, da u prvoj nisam morala odustati zbog ozljede. Sve su međutim aktivistički orijentirane na dokazivanje da sam i nakon odlaska u mirovinu normalan čovjek.
Mirjana Miljković: Sudjelovala sam u inkluzivnoj predstavi o mobbingu na radnom mjestu pri Centru za kulturu Trešnjevka.
Ljiljana Marković (Lily): Pohađala sam školu za klasičan balet u Njemačkoj u kojoj se radio i suvremeni ples za potrebe predstava.
Kako ste se osjećali na samom početku stvaranja predstave, a kako se osjećate sada kada ste prošli cijeli proces i uigrali se u svoju ulogu?
Debbie Mrakovčić: Na početku, zapravo prije nego što smo se sastali prvi put, već smo dobile zadatak da pripremimo nešto za prvi put… To mi je već bio izazov.. Napisati dvojezičan tekst i prezentirati… ali kako volim pisati, a engleski mi je materinji jezik, igrala sam se s tim i kreirala istinitu priču u obliku pjesme i bilo mi je fora. Sada, nakon cijelog procesa, imam osjećaj da mogu raditi nešto stvarno kreativno uz pomoć redateljice kao što je Vesna i divne koreografkinje Josipe. One su nam skroz dale podršku i shvatile su naše individualne mogućnosti i nemogućnosti… Mislim da dok radimo nešto što volimo da tu nema nemogućnosti nego samo uvjerenje da mi to možemo 🙂
Đurđa Štefanec: Na početku nisam imala očekivanja osim da se pokrenem, a sa svakom novom probom bila sam sve više oduševljena i jedva čekala novu probu. Predstava se otvarala korak po korak.
Branka Dragičević: Na početku me zanimalo što će to biti nakon što smo se sve predstavile kao mogući akteri u stilu: “pokaži što znaš” pa do finaliziranja.
Vera Sekula: Na samom početku bila sam isprepadana tehničkim poteškoćama oko komunikacije preko interneta. Probe uživo bile su dinamične. Uloge je autorica dorađivala u toku. Svidjelo mi se to “multimedijsko”: mi, glazba, rasvjeta, video… Ponekad ludo, na kraju super. Tako se i sada osjećam: kao dio novog i drugačijeg.
Mirjana Miljković: Pomalo nesigurnom na početku, sve sigurnijom kako su probe odmicale. Vjetar u leđa bile su mi pohvale naše koreografkinje Josipe te Vesnine konstruktivne primjedbe i savjeti.
Ljiljana Marković (Lily): Na početku entuzijastično, još kada sam upoznala cijelu ekipu…super. Nešto novo se uči…proširuju se vidici (a ne struk). Na kraju.. super iskustvo… Kada će neki novi projekt?
Osjećate li se sada snažnije i jače? Je li sudjelovanje u predstavi ojačalo vaš karakter i vašu osobnost?
Debbie Mrakovčić: Da, da, da, da, da! Imam osjećaj da bez obzira da je nešto “scarry” na početku, i to samo radi toga što je novo, iako sam možda htjela to raditi, nisam se usudila probati tako nešto jer bi mi se ljudi samo smijali. Ali kad netko to traži od tebe imam hrabrosti probati. I to što smo izvele na prvoj probi je bilo samo minijaturni dio onoga što je bilo na premijeri. Tako da svakako imam hrabrosti reći “ok probat ću” ili definitivno ne hvala!!!
Đurđa Štefanec: O, da. Sad mi se čini da bih mogla s ekipom na turneju po Europi i da bismo osvojile publiku.
Branka Dragičević: Ne znam je li moj karakter ojačao, ali mi je drago da sam sudjelovala u nečemu što me veselilo i voljela bih opet u nečem takvom sudjelovati.
Vera Sekula: Osjećam se živo i aktivno. Drago mi je da sam imala priliku za to, i zahvaljujem autorici Vesni Mačković. Pokazala je snagu svoje vizije i upornost da je provede.
Mirjana Miljković: Osnažena sam jer nisam odustala kad mi je bilo vrlo naporno i zahtjevno.
Ljiljana Marković (Lily): Potvrdilo… da se sve može uz dobro vodstvo…
Što za vas predstavlja „Izlazak“?
Debbie Mrakovčić: Prvo, na početku sam mislila ajde izlazimo van.. konačno, čuvat ćemo se korone, poštivati mjere itd. Ali od probe do probe imala sam osjećaj da izlazim iz same sebe. Opustila sam se uz svoj rad i trud da bude sve što bolje, uživala maksimalno u svakom solu kolegice, od meditacije, vatrene kuhinje, nježne ali i demonstrativna pisma, zadivajuci diva na plaži, fućkanje i šansone, grubo vezanje i oslobođenja, duboko razmišljanje o onome što ostavljamo mladima, jadne ljude koji nemaju nikoga pa završe na cesti i konačno odbacivanje starog za novo, od izlaska do ulaska u novu eru gdje smo slobodne, pokretne, shvaćene i svoje. 🙂
Branka Dragičević: Meni znači da se nešto kreće, da nismo zatvoreni, izolirani. Meni kao osobi koja je jako aktivna, ovo je značilo izlazak u staro pravo normalno.
Vera Sekula: Izlazak iz mraka pandemijske izolacije, izlazak prije svega iz generacijske izolacije starijih osoba. I svakako, izlazak iz uobičajenih društvenih okvira.
Mirjana Miljković: Novi početak.
Ljiljana Marković (Lily): IZLAZAK… iz zone komfora, dokazivanje da se može nešto novo usvojiti…veselje suradnje sa svima.
Što možemo vidjeti u predstavi „Izlazak“ i što publika može očekivati?
Branka Dragičević: Na neki način oslobođenje od nekih okova kojima smo kao žene predodređene pa odbacujemo te lance koji nas stežu.
Vera Sekula: “Izlazak” je pojam mlade generacije, koja u petak “izlazi”. Radni vijek vam to više ne dozvoljava, do penzije zaboravite što je to. Društvene norme vam zatvore ta vrata, bake čuvaju unuke. Prilika za izlazak u disko je eto samo na kazališnim daskama.
Ljiljana Marković (Lily): Protok uloga koje je društvo nametnulo ženi, oslobađanje žene.
Kako su tekle pripreme za predstavu? Jeste li se povezale s ostalim glumicama? Jeste li imale problema prilikom uvježbavanja? Što vas je na kraju povezalo?
Branka Dragičević: Problema nije bilo, dobro smo se svi slagali. Na početku me zanimalo što će to biti nakon što smo se sve predstavile kao mogući akteri u stilu: “pokaži što znaš” pa do finaliziranja.
Đurđa Štefanec: Imale smo sjajnu ekipu koja nas je vodila i uvjerila nas da možemo više. Koreografkinja, majstor rasvjete, skladatelj, pjevačica, fotografi, snimatelji i naravno režiserka, promijenili su nas. Ja sam uživala upoznajući pomalo i svoje kolegice i naše različite osobnosti.
Vera Sekula: Imale smo sjajan tim koji je surađivao besprijekorno. Vrsni mladi tehničari s puno poštovanja prema nama, sjajnu koreografkinju s puno razumijevanja za naše probleme, glumice koje su u relativno kratkom roku postale bliske. Zaista vrijedno iskustvo.
Kako je reagirala okolina na vašu odluku da glumite u predstavi? Jeste li naišli na predrasude?
Deborah Mrakovčić: Vrlo uski krug ljudi znao je za moje sudjelovanje u projektu, jer se nisam htjela opterećivati s tim i s očekivanjem nekih ljudi kako će to biti. Jednostavno sam to radila za sebe. Na kraju sam skužila da je to bila dobra odluka!
Đurđa Štefanec: Moji bližnji znaju da volim izazove i podržali su me i jedva čekali premijere.
Branka Dragičević: Svi moji znaju da nisam klasična ženska u trećoj dobi i da sam još uvijek znatiželjna i iskačem iz uobičajenih normi koje su još uvijek prisutne u društvu.
Vera Sekula: Bila je to samo moja priča, sve do zadnjeg trenutka, kada sam objavila obitelji i volonterskoj grupi njemačkog. Na moje iznenađenje, nećaci su došli vidjeti predstavu.
Ljiljana Marković (Lily): Pa gdje si to našla, znatiželja kako je, o čemu je riječ u predstavi.
Sada kada su pripreme gotove i krećete s predstavom, jeste li srušili neke predrasude okoline, ako ih je uopće bilo?
Branka Dragičević: Ja se s time ne opterećujem. Tko ima predrasude, nek’ se sam s njima obračunava.
Vera Sekula: Mislim da su neki začuđeno podigli obrve.
Mirjana Miljković: Nastojim se ne obazirati na predrasude, bilo mi je važno osobno osnaživanje.
Ljiljana Marković (Lily): Ne dozvoljavam da me netko/itko stavlja u neku ladicu. A osobe koje imaju u bilo kojoj tematici predrasude većinom su nesigurne osobe.
Jeste li vi možda prema sebi imali predrasude o svojim mogućnostima i potencijalima prije nego ste se odlučili na ovaj projekt?
Branka Dragičević: Nemam predrasude nego mi je na neki način žao da nisam imala baš nekih takvih prilika i ranije.
Vera Sekula: Svjesna sam svojih godina i svojih ograničenja. I još više predrasuda onih koji u moje godine tek dolaze.
Mirjana Miljković: U mladosti sam bila voditeljica rekreacije i joge, kasnije planinarka, tako da sam vjerovala da mogu izdržati sve naporne pripreme.
Na kojim jezicima govorite i pjevate u predstavi? Kako ste se odlučili koristiti više jezika u predstavi?
Debbie Mrakovčić: Što je traženo, to je učinjeno. Govorila sam engleski jer mi je to materinji jezik (kao što možete primijetiti gramatičke greške u pisanju… ali to me ne opterećuje… jer sam izlazila haha).
Branka Dragičević: Konkretno u ovoj predstavi pjevam na francuskom koji ponešto još i znam iako sam ga zadnji put nešto učila pred više od 40 godina.
Vera Sekula: Imam tekst na njemačkom. Uglavnom ga nitko ne razumije.
Imate li za kraj neku poruku koju želite poslati u svijet na temelju iskustva pripreme za igranje uloge u predstavi?
Debbie Mrakovčić: Gotovo je nevjerojatno da stvarno postoje redateljica i koreografkinja koje su se usudili i imali uvjerenje u 60+ napraviti tako nešto. Vesna je osmislila tako da smo od prvog dana imali isti prostor/stage na koji ćemo i biti na premijeri, ton majstor koji je na sve detalje pazio, ali na svakoj probi a ne samo zadnji dan, snimatelje koji su tako dragi i radišni da ih uopće ne primjećuješ dok radiš, volonterka koja nas je svojim radom i osmijehom motivirala. Konačno 10 žena koje smo bile dedicated (posvećene) do kraja. Prava ekipa, rekla bih, to je to, dobra suradnja sve znači. A poruka za svijet… svak’ će nešto izvući za sebe gledajući predstavu IZLAZAK, koju ćemo, nadam se, nastavljati.
Branka Dragičević: Što bih mogla poručiti, a što već nije od pametnijih od mene rečeno, ali uglavnom bismo mogli svesti na to da godine nisu nikakva prepreka za neke nove izazove i da uživamo u životu onoliko koliko sami od sebe to želimo. I stariji su ljudi sposobni započeti nešto novo. Mogu ponuditi još puno radosti i pokazati neotkrivene sposobnosti.
Vera Sekula : Nikad nije kasno za ono što volite raditi, ako vam to društvo omogući.
Ljiiljana Marković (Lily): Nikad nije kasno usvojiti neka nova znanja. Živite svoj san sada i ovdje.
