Na grupnoj izložbi Hunger (glad) u organizaciji Tart galerije u Villachu, među 29 austrijskih autora našla se i riječka slikarica Dijana Lukić s neobičnom instalacijom koja je privukla pažnju publike. Radi se o angažiranom postavu s angažiranom porukom, o kojem smo osobno razgovarali s autoricom.
Možete li nam pobliže objasniti o kakvoj postavi je riječ.
Ciljano za izložbu Hunger/Glad izradila sam instalaciju Nette Choco Boxes. Radi se o angažiranom konceptu na temu dječjeg ropstva na plantažama kakaovca kompanije Nestle. Ta tema je javnosti već prilično poznata, ali se prema njoj uglavnom odnosimo ignorantski. Kupujemo Nestleove proizvode i svoj novac dajemo u ruke robovlasnicima. Naravno, ne radi se samo o Nestleu, ali oni prednjače.
Od kuda inspiracija za ovako angažirani rad i potreba da prenesete društvu poruku o iskorištavanju djece?
Kad sam čula da djeca rade na plantažama kakaovca kao robovi a da su vlasnici tih plantaža multinacionalne kompanije iz Europe i Amerike čiji su vlasnici ujedno najveći svjetski moćnici, osjetila sam veliku ljutnju, tugu, otpor, suosjećanje prema toj djeci i samim time potrebu da nešto učinim. Imam vrlo izražen etički stav i potrebu da djelujem. Ljudi moraju biti svjesni gdje žive i kakva je raspodjela uloga u svijetu. Ta djeca nemaju nikakvu šansu ako se mi ne probudimo. Radi se milijunima djece u Africi koji žive i rade kao robovi. Robovlasnici su uvijek iz redova krupnog kapitala.
Mislite li da angažirana umjetnost može utjecati na percepciju današnjeg potrošača i natjerati ga na promjenu? Koji je smisao angažirane umjetnosti prema vašem mišljenju?
Umjetnost itekako može utjecati na gledaoca. Umjetnost je potencijalno vrlo moćna zato što budi čovjeka, potiče na razmišljanje, razvija osjetljivost i kritički pogled na svijet. Smisao angažirane umjetnosti jest da permanentno uznemirava gledaoca i tjera ga ne samo na razmišljanje nego i djelovanje.
Ljudi često od političara očekuju promjene i time postaju inertni, dapače nezainteresirani za aktivno djelovanje. Umjetnost se tu pojavljuje kao novi moment, mogli bismo reći da se javlja kao fenomen „društvene savjesti“. Jeste li primijetili u praksi da je umjetnost, recimo vaši radovi nekoga natjerali da barem razmisli o svojim postupcima? Imate li povratne informacije?
Moji radovi su dugo već prisutni u javnosti i ne pratim gdje je sve moja poruka otišla ali znam da snažno djeluje na ljude. Ljudi mi često čestitaju ili napišu poruku, da su dirnuti ili slično. Npr. kad vidite djecu robove obrađenu kroz slikarstvo, doživljaj je daleko dublji nego kad o njima čitate u novinama. Umjetnost naprosto daje snažniju poruku i to zato što se doživljava desnom stranom mozga, tj. kroz emotivni aparat. Sve što smo u životu ikada upili kroz emocije, daleko se više primilo nego ono što smo usvojili kroz mental.
Umjetnik preko svojih radova praktički postaje glasnik savjesti društva. Kakva je vaša percepcija angažiranog umjetnika, odnosno kako vi percipirate sebe kroz angažiranu umjetnost?
Osobno jako volim angažiranu umjetnost, to moj ukus. Koji umjetnik ima u sebi takav poziv, prirodno je da će svoj rad usmjeriti na tu stranu. Koji nema, nema. On također može biti izvrstan umjetnik. Angažiranost nije mjerilo kvalitete umjetnosti ali može biti jedna dodatna vrijednost. Naravno, ako je rad angažiran a nema visoku umjetničku kvalitetu, angažirana poruka će biti daleko slabija. Mislim da je moja angažiranost meni pomogla da bolje osvijestim svrhu svog života. Dok radim dobre i plemenite stvari za druge, hranim svoju dušu i ugađam sebi. Vrlo sam sretna što se svojim radom borim protiv nepravde u svijetu i potičem ljude na razmišljanje i suosjećanje.
Angažiranom umjetnošću ne podržava se službeni narativ koji se nudi potrošaču/glasaču. Je li angažirana umjetnost određeni izraz otpora?
Naravno. Angažirana umjetnost je uvijek „neprilagođena“, kritična prema vlastima ili vladajućim ideologijama. Samim time je i potencijalno moćna, da ne velim – opasna. Umjetnost koja podiže društvenu svijest nije nikako poželjna jer vladari ne žele svjesne građane. Oni žele glasače i potrošače. Zbog toga i jest umjetnost danas strogo kontrolirana kroz sustav, sistemom financiranja, mogućnosti izlaganja su vrlo uske; oduzeta joj je snaga, cijena joj je srušena itd. Negdje je ljudima usađeno da je umjetnost nebitna u životu i da im ne pripada, tj. da pripada samo određenim elitama koje imaju puno novaca. To su, naravno, gluposti. Ali činjenica jest da je umjetnost jako udaljena od naroda, tj narod je udaljen od umjetnosti. Tema je vrlo kompleksna.
Za pretpostaviti je da se ne može niti živjeti od umjetnosti koja se ne nudi kao lijepo upakirani proizvod, odnosno kao proizvod koji ne privlači lijepo upakiranim omotom iluzije?
Istina, samo rijetki mogu živjeti od umjetnosti koja je nekomercijalna. Ipak, u tom smjeru se stvari malo pomiču na bolje. U zadnje vrijeme počele su se prodavati moje „neugodne“ slike, one koje pričaju o npr. klasnim problemima. Mislim da je danas mnogo ljudi na putu vlastite transformacije svjesnosti i suosjećajnosti, koji ne trebaju dekorativu u svom životu nego teže dubokim iskazima. Ima još nešto – naprosto su, možda baš zato što su vremena ovako dramatična, i pejzaži i apstrakcije kao i slike koje uveseljavaju na jedan površan način izašli iz mode. Moje su slike vrlo emotivne i duboke a opet jako jednostavne i ljudima se sviđaju. Svjedočim vremenu u kojem ljudi kupuju smislene slike, s dubokim porukama. Prije pet godina nije tako bilo. Zaista se stvari mijenjaju na bolje.
Vaša postava Choco boxes je interaktivna. U njoj publika može aktivno sudjelovati. Kakve su reakcije publike? Mislite li da postava u kojoj publika može sudjelovati ima veći utjecaj na njihovu svijest?
Publika je oduševljena mojim Čoko-kutijama jer su vrlo simpatične i originalne. Otvaraju ih, zatvaraju, proučavaju… zanimljive su i duhovite koliko i ekspresivne. Mali čokoladni crnci nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Sasvim sigurno, interakcija produbljuje doživljaj.
Mogu li se čokoladne figure i pojesti?
Da, čokolada je jestiva i vrlo kvalitetna. Ipak, ljudi radije gledaju. Znate, to je poseban doživljaj pojesti umjetnički rad koji vas je prethodno dirnuo. Ja isto ovdje istražujem sve te veze – osjete i dubinu doživljaja.
Imate li poruku za kraj koju biste prenijeli našim čitateljima? Trebaju li razmisliti što kupuju i kako njihova kupnja utječe na svijet?
Svakako apeliram na ljude da budu svjesni u svom životu a ne materijal kojim se vlada i manipulira. Jako je važno i mislim da nam to najviše i fali, biti suosjećajan i pomagati drugima. Djeca robovi u Africi su jednako naš problem kao i naši lokalni problemi. Ona trebaju našu pomoć, mi smo ti koji moramo oduzeti moć kompanijama a ne ih financirati svojim kupovinama njihovih proizvoda. Mi to možemo. Za početak, moramo prestati biti inferiorni i infantilni i prihvatiti odgovornost za ovaj svijet u kojem živimo.
