Stijena
Jučer sam razgovarao s Kunderom. Usnuo je čudan san koji nije mogao objasniti. Zato me je nazvao i rekao mi ovako. Plivao je u vodi koja je izgledala kao more. Nigdje kopna na vidiku, samo nepregledno more. More je bilo čisto i bistro, ali tako duboko da je zapravo bilo tamno – kao mrkli mrak.
Oko njega je bilo mnogo drugih ljudi i nešto djece. Iako je sad već poprilično star, osjećao se kao dijete. Tada se mirno more uzburkalo i podigla se velika oluja. Jedva se držao na površini. Baš kao i svi oko njega. Valovi i vjetar bacali su ih amo tamo. Bilo je teško ostati na površini. Neki su onemoćali pa su odustali i utopili se. Jedva si čuo njihove krikove očaja u tom olujnom mraku.
Onda se najednom opet sve smirilo. Najzanimljivije je bilo to što je i izgledao kao dijete, maleno i nemoćno tjelešce – s umom starca. To ga je zbunjivalo. Odjednom je pod nogama osjetio tvrdoću. Tvrdi kamen koji mu je pomogao da se osloni na njega i malo odmori. Više nije bilo potrebe plivati u tom beskrajnom moru. Ostali ljudi su nastavili plivati, prepušteni svojoj sudbini.
Najneobičnije je bilo to što je razina mora nakon nekog vremena očito pala. Najprije do prsiju, pa do pojasa, a nakon nekog vremena već je stajao na suhom – na toj stijeni koja je sada stršila iz mora. Bilo je mjesta samo za jednu osobu, samo za njega. Najprije se pobojao da će sada svi nahrupiti ka njegovoj stijeni, u potrazi za spasom. I da će ga gurnuti s te stijene – da za sebe naprave prostor. Ali začudo, nitko se nije približio da se uhvati njegove stijene.
Vrijeme je u snovima relativno. Nije ni primijetio koliko je vremena prošlo, a ta je razina mora sad već bila duboko ispod njega, možda stotinjak metara niže. Oluje su se još uvijek izmjenjivale na moru ispod njega. Nakon svake oluje netko bi se utopio i više ga nije bilo na površini. Osjećao se sigurnim, ali strahovito usamljenim. U daljini je vidio još jednu stijenu kako strši iz mora. I na toj stijeni je netko stajao. Bila je predaleko da bi dobro vidio tko je to. Viknuo je prema toj osobi i mahnuo joj, ali ona ga očito nije čula, ni vidjela – bila je predaleko.
Zatim je pogledao svoje ruke i shvatio da su stare. Koža je bila naborana, a prsti kvrgavi, nokti žuti. Opipao je svoje lice i osjetio da ima gustu bradu. Zubi su se klimali. Onda se probudio.
“Kakav je ovo san?”, pitao me.
Kako odrastamo, napredujemo: intelektualno, duhovno, materijalno. Postajemo sigurniji, mudriji i hrabriji. Ali to se ne događa osvajanjem planina – Eiger ili Mt. Everest, ili penjući se na društvenoj ljestvici kompanija kao što su BMW ili Agrokor.
Ne – cijelo vrijeme smo na vrhu. Od rođenja do smrti. Svi imamo svoju stijenu na koju se možemo osloniti i odmoriti se na njoj. Ona je ispod nas i pripada nam – ona je samo naša. Mnogi je ne vide u tamnom moru. Mnogi niti ne znaju da ta stijena postoji. Pa nastavljaju plivati u tom moru i umore se i odustanu i utope se.
More koje tone predstavlja društvo. Društvo tone – ako se nitko ne potrudi pronaći svoju stijenu. Stijenu koja mu pripada od djetinjstva. Ako je ne vidimo u tamnom i olujnom moru, ne znači da je nema.
Izvor: provjeri.hr
