Foto: Pezibear – Pixabay
Ima li još čega?
Šumoviti su bili predjeli kojima smo koračali dok smo se iz ledina vraćali…
…noseć’ u rukama žuljevima izranjavanim motike, vile, grablje…
…lica osunčanih, umornih, borama išaranih…
Gledali smo povrh brijega, na vizure grada… tamo na horizontu, suncu na zalasku…
Otužno smo gledali…misleć’ na djecu svoju- odraslu…tamo u gradu… za koju i dalje naše ruke rade – jer… gradska usta ne mogu da prehrane, ne mogu da prehrane…
I tako žulj, na žulj, majčica zemlja zbraja, da bi na kraju rodom bogatim obdarila!
Smogom posivjela lica, nedjeljnim se ručkovima vraćaju, u doline, iz kojih su nekoć, maštajuć’, trbuhom za kruhom otišla…
… sad najzad, otam’ se kruha gladni vraćaju… proklinjuć’ ovog, s mržnjom spominjuć’ onog, i svu tu paru zarađenu, nikad nadošlu, paru tešku, paru ‘rđavu…
A zemljica čeka, zemljica zove…da nahrani onog ‘ko u njoj okupa žuljeve svoje…
Oplemeni se već jednom!… ti, poput daška vjetrića lagani, prolazni bitku…
Gdje rada je, i života- hrane, biti mora!
Selo, grad, naselje, ta tu- čovjek je! Čovjek- nečovjek?!
Tamo na horizontu, na horizontu… ima li još ičeg vrijednog?
Ima li još čega?
Andreja Sedak Benčić
