Centar kulture predstavlja intervju s režiserom dokumentarca “Gurati naprijed” Mirkom Žoržom
Mirko recite nam za početak o čemu se radi u dokumentarcu Gurati naprijed?
Da li teška nesreća znači kraj života ili novi početak? Gurati Naprijed prati igrače košarke u kolicima čije osobne priče pokazuju put od izolacije i depresije do socijazacije i samorealizacije.
Kako ste došli na ideju da snimite dokumentarac o osobama koje igraju košarku u kolicima?
Fotografijom se bavim od kada sam mogao držati mali foto aparat u rukama jer su mi i djed i otac bili majstori fotografije i time se profesionalno bavili čitavi životni vijek. Otac mi još uvijek sa 72. godine juri okolo i fotka svaki dan.
Siniša, trener Košarkaškog Kluba Osoba s Invaliditetom Kostrena, je krajem 2017. na svoju Facebook stranicu stavio objavu da se održava utakmica u Kostreni. Tada klub kao takav još nije postojao, to je bila samo ekipa ljudi koja se nalazila na treninzima, učila košarku u kolicima, te sanjala jednoga dana imati klub.
Iako fotografiram i snimam sve i svašta, sportska fotografija me nikada nije interesirala, ali ova objava mi je upala u oko jer se radilo o nečem meni zaista jedinstvenom. Nikada do sada nisam imao prilike gledati košarku u kolicima uživo, nisam ni znao da tako nešto postoji u okolici Rijeke. Kontaktirao sam Sinišu koji mi je potvrdio da bi im dobro došle fotografije za aktivnosti kluba, tako da sam se uputio u Kostrenu na utakmicu.
Već nakon pola sata u dvorani znao sam da treba ispričati priču o tim ljudima. Toliko pozitive, smijeha i natjecateljskog duha nisam očekivao, pogotovo ne od ljudi koje životne okolnosti definitivno nisu mazile. Istu večer sam Siniši poslao poruku i rekao mu da bih snimao dokumentarac i da pita ekipu ako su zainteresirani. Dobio sam potvrdu u roku od sat vremena. U cijeloj priči sam imao nevjerojatnu sreću da mi je kao desna ruka uletio prijatelj Dubravko Stašek, iskusni sound designer, koji je bez oklijevanja rekao da će raditi na filmu, bez obzira na činjenicu što nismo imali budžet.
Tko su glavni akteri u dokumentarcu? Kako su oni reagirali na vašu ideju da snimite dokumentarac o njihovim životima?
Glavni akteri su ne samo košarkaši u kolicima, već i dobrim djelom njihovi bližnji: žene, muževi, roditelji, braće, sestre, itd.
Imao sam sreće da su me ljudi objeručke prihvatili, očito sam im dobro objasnio šta želim napraviti i imao sam sreće da sam u čitavom ovom procesu imao od njih veliku podršku i povjerenje.
Koliko su ljudi koje ste snimali bili spremni da vam se otvore i ispričaju svoju životnu i intimnu priču?
Gledajte, teško je stati pred kameru, a još teže pričati o najgorim danima u životu. I sam ne volim biti ispred kamere i davati intervjue, iako ih snimam već 20-ak godina.
Očekivao sam da će biti spori proces, da ću sa puno ljudi morati odraditi više intervjua i da će trebati vremena dok ne steknem njihovo povjerenje. Ono što me iznenadilo je koliko ih je bilo ne samo potpuno otvoreno u prvih nekoliko minuta razgovora, već kako su bez problema pričali o ozljedama i drugim teškim životnim situacijama.
Snimajući dokumentarac o ljudima iz košarkaškog kluba osoba s invaliditetom „Kostrena“ morali ste biti dio njihovih života i obitelji. Morali ste upoznati njihove tragedije, emocije, misli, teške i lijepe trenutke. Koliki dojam je na vas ostavila ta prisna interakcija s glavnim akterima dokumentarca? Je li nakon toga vaš pogled na ljudski život drugačiji?
Pogled na život mi se nije promijenio, recimo da sam dobio svojevrsni podsjetnik, i to nam svima treba. Imao sam sreće da mi je majka radila u Centru za odgoj i obrazovanje u Rijeci, tako da sam već kao tinejdžer volontirao sa djecom koja imaju posebne potrebe. Nakon prvog kontakta sa tom djecom nisam oka sklopio cijelu noć, čitav moj svijet se u potpunosti promijenio, te mogu reći da sam već kao klinac zaista postao svjestan svoje sreće u životu i to saznanje me prati čitav život.
Ta samosvijest je jedan od razloga zašto sam htio ispričati ovu priču. Ako drugi vide koliko se može sa teškim limitacijama možda počnu više cijeniti svoje živote.
Rad na ovom dokumentarcu mi je otvorio oči na probleme koje u Hrvatskoj imaju osobe s invaliditetom, i tih problema ima zaista strahovito puno, daleko više nego šta ljudi mogu zamisliti. Ima ih toliko da bi se mogao snimiti zaseban dokumentarac.
Osjećam se privilegirano jer su mi svi iz ekipe otvorili svoje domove i pozvali me u svoje živote. U procesu sam čak saznao da mi je jedan od igrača rođak, uopće nismo znali da smo u rodu a još k tome da živimo na 300 metara udaljenosti. Vraćamo se na onu staru – Rijeka je selo.
Ljudi koje ste snimali doživjeli su u životu veliku tragediju i nesreću. Ali na kraju pronašli su svjetlo u životu i postali junaci i heroji jer su se uzdigli iznad tragedije. Kakav stav oni imaju prema životu iz vašeg kuta gledanja? Što ste osjetili kada ste bili u njihovom društvu?
Mi ih gledamo kao heroje jer mislimo da bi nam život bio gotov da završimo na njihovom mjestu. Na žalost, za mnoge je to istina. Siguran sam da im kažete da su heroji da bi se od srca nasmijali poslali vas kvragu.
Društvo ove ekipa vam odmah život stavi u drugačiju perspektivu. Ne mislim pod time da nečiji problemi nisu bitni i da nisu teški, ali zamislite da imate probleme koji vam danas stvaraju nervozu a da ste pritom u invalidskim kolicima u kojima nemate pristup većini prostora. Banalne stvari kao odlazak u trgovinu po hranu su nekim osobama s invaliditetom logistički problem koji ne mogu same ni riješiti.
Ono što sam najviše osjetio u njihovom društvu je potreba da se isprobavaju nove stvari, da se čovjek druži, da se živi punim plućima. Oni su dokaz da invaliditet ne mora biti kraj već samo prepreka koja se može savladati.
Jeste li prije snimanja dokumentarca imali predodžbu kako žive ljudi s invaliditetom?
Do snimanja nisam imao bliskog odnosa sa osobama u kolicima ali mogao sam zamisliti s kojim se problemima susreću. Nakon interakcije s njima shvatio sam da zapravo malo toga znam, prepreke su deseterostruko veće nego šta mi potpuno pokretni ljudi, možemo zamisliti.
Koliko vas je radilo na dokumentarcu i s kojim sve preprekama ste naišli prilikom snimanja? Koliko je trajalo snimanje dokumentarca?
Izrada dokumentarca je trajala godinu i pol dana. Iako nismo imali nikakvu financijsku podršku, preuzeli smo produkcijske troškove na sebe jer smo zaista željeli ispričati ovu priču. Iako film traje 23 minute, sve je toliko dugo trajalo jer smo uz svoje svakodnevne poslove trebali organizirati sva snimanja i koordinirati s 15-ak ljudi koliko ih je u filmu, sve na više lokacija. Nakon završenog snimanja sam proveo gotovo 3 mjeseca u montaži radeći sa ogromnom količinom materijala.
Na samom dokumentarcu smo radili ja (režija/kamera/montaža), Dubravko Stašek (sound design), Robert Pichler (snimanje dronom). Nakon snimanja su nam pomogli Igor Crnković (kolor korekcija), Ena Priselec (dizajn plakata) i Ana Kovačević (prijevod). Ljudi često pričaju kako se film ne može snimiti bez novaca, ali mi smo dokaz da se sve može napraviti kada se pojave dobri ljudi voljni donirati svoju stručnost i vrijeme.
Najveća prepreka se pojavila nakon što smo film završili. Naime, trebalo nam je 3 mjeseca da pronađemo mjesto gdje ćemo prikazati film a da barem osobe koje su u filmu mogu doći na premijeru. Nismo ni sami mogli vjerovati ali u Rijeci nema mjesta gdje može doći više osoba u invalidskim kolicima pogledati film, tako da u našem gradu film nije niti prikazan.
Srećom, Liburnia Film Festival koji se održava u Opatiji je na idealnom prostoru s pristupom za kolica, tako da smo tamo prikazali film.
Kako je prošla premijera dokumentarca i kakve su reakcije publike?
Bilo je nevjerojatno. Došlo je strahovito puno ljudi, do granice da nisu svi mogli stati na prostor na Ljetnoj pozornici u Opatiji. Dodan je maksimalni broj stolica, ljudi su i dalje morali stajati sa strane. Gledaoci su dolazili iz svih dijelova Hrvatske, čak smo imali ekipu iz Njemačke.
Film je doživio gromoglasan aplauz i jedina kritika koju sam čuo je da je prekratak. To mi je zapravo pohvala jer znači da je bio dovoljno dobar da se tražilo još. Budžeti na žalost diktiraju puno toga, jedan od stvari je količina kvalitetnog materijala koji se može snimiti. Napravili smo najbolje s onim šta smo imali i mogu reći da sam zadovoljan.
Sada kad ste prošli jedno novo životno iskustvo i upoznali jedan novi svijet, imate li neku poruku?
Ovo će sada zvučati kao klišej, ali uvijek se vraćamo na isto. Treba živjeti punim plućima, slijediti svoje snove i pokazati bližnjima koliko ih volimo. Čovjek nikada ne zna kada će svemu doći kraj.
Iako je primarni cilj ovog dokumentarca bio da se pomogne klubu da dobije na vidljivosti te da im se omogući da skupe donacije za svoj rad, sekundarni cilj je bio sebičan – oduvijek sam htio snimiti dokumentarac, tako da sam neizmjerno zahvalan svima koji su u njemu sudjelovali jer su mi omogućili da ostvarim svoj san.
Siguran sam da će svi koji pogledaju film drugačije gledati nas svoju svakodnevnicu, da će barem na tren shvatiti koliko su zapravo sretni i koliko bezbrižan život vode.
Facebook stranica: https://www.facebook.com/guratinaprijed/
Lukrecija Tomušič
Branimir Vrzić
Mirko Žorž i Dubravko Stašek
