Ezop i žabe
Likuje narod, ničice pada,
Osipa cvijećem ulice grada,
Vjenčanje slavi strašni tiran.
Ognjišta bukte, tepsije cvrče,
S vinom i ledom robovi trče.
Oj divan! Oj krasan! Oj slastan dan!
Samo neki Ezop, kako treba, ružan
Stajao je tiho i sasvim po strani –
Jer, pamtite: Ezop nikom nije nužan
Kad se slavljem slave urnebesni dani.
Stoji dakle mudrac, vrevu puka gleda,
Oslonjen o neki, valjda dorski stup.
A na dušu mu se neka sumnja slegla:
– Nije l’ možda ipak ovaj narod glup?
(Avaj slutnjo! Zla te kob zanese
Baš u glavu tihoga mudraca.
Kratak vijek ti prorokujem ja!
Luđak sumnje ne zna da otrese,
Mudrac s njome obračunat zna.)
Ezop dakle, vele klasičan u svemu,
Na tu svoju miso škakljivu i novu
Drevnu putnu vreću oko pleći baca,
Pa da riješi čudnu zagonetku ovu,
Put Kampanje rimske zamišljen koraca.
U Kampanji Rima, pomislite samo,
Krekeću bez stida žabe ko i naše,
Upravo ko u nas brojem su bez broja,
Upravo se tako vrlo lako plaše.
Al na svoju pustu nesreću ili sreću
Nikuda iz svoje kaljuže ne kreću.
Nad Kampanjom suša. Žabe slabo poju,
Jedva možeš čuti tu i tamo koju.
– Zdravo! – mudrac veli – zdravo žabe drage!
Što ste nevesele? Valjda nema vlage?
– Tako je, ah tako! – tužno žabe kvaču –
Sunce, kako vidiš, ispija nam vodu!
Blato je sve gušće, naši starci plaču,
Prorokuju propast cijelom žabljem rodu!
– Jadnice vi moje – dobri mudrac veli –
Vam treba nešto da vas razveseli.
Ne bi li – naprimjer – to veselje bilo,
Da si nađe mladu naše Sunce milo?
Pa da bude pira, slavlja i igara,
Pa da žabe plešu preko suhih bara?
– Kakovo vjenčanje! – pođipale žabe, –
Ti se mudrac kažeš, al si glave slabe!
Gle, kolike vode jednom Suncu treba,
A da stane šetat s djecom preko neba,
Pa da bude u njeg sedam Sunčevića,
Tko bi živ nasmago tolikoga pića!?
Nauk su još žabe pridodale na to,
Pače neki žabac kleso ga u blato:
– Ne treba nam slavlja, bubnjeva ni pira,
Vode nama treba! – Kišice i mira!
*Ezop – slavni starogrčki basnopisac iz 6. stoljeća prije Krista
*Kampanja – Kampanija, pokrajina u Italiji južno od Rima (glavni grad Napulj)
Basne i bajke, Zagreb, 1943.
Izvor: poezija.hr
O autorici: Ivana Brlić Mažuranić rođena je 18. IV. 1874 u Ogulinu. Pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Godine 1902. objavila je zbirku pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani, a 1905. i drugu srodnu knjigu Škola i praznici. Jedinu samostalnu pjesničku zbirku Slike objavila je 1912. Njezina lirika, nastala u doba moderne, manje je vrijedan dio njezina opusa. Prvi roman “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, objavljen je 1913. godine. Upravo su u tom romanu do izražaja došla načela dobrote i žrtvovanja temeljena na kršćanstvu. Književni vrhunac ostvarila je u zbirci od osam bajki u kojima radnju pokreću likovi preuzeti iz slavenske mitologije, koje je autorica stilizirala davši im sasvim određene osobine (Priče iz davnine, 1916). Umrla je u Zagrebu Zagreb, 21. IX. 1938. godine.
Izvor biografije: enciklopedija.hr
