DVA SVIJETA U JEDNOM
Žarko Milenić: PRVI U GRADU, Planjax, Tešanj, 2019.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Živimo u svijetu i vremenu koga mnogi neće pamtiti po dobru, niti će o njemu pisati vedre pripovijesti i pričati lijepe priče. Mnogi dijelovi naše bogomdane planete zahvaćeni su ratnim požarima i varljivim mirom, koga čovječanstvu serviraju zlodusi ljudske vrste i njihovi krvožedni egzekutori. Do jučer je gorio zapadni Balkan, danas vatra i eksplozivi spaljuju i ruše Siriju, a sutra… sutra već zloguki planeri pripremaju požare na drugim dijelovima tijela nedužne Zemlje. Dokle će to trajati i hoće li ikada slijepa ljudska vrsta progledati punim sjajem vlastitih očiju, teško je reći, a još teže napisati i ispod toga staviti svoj potpis.
Književnik Žarko Milenić kao i mnogi drugi pisci i umni stvaraoci, desetljećima pomno promatra svijet u kojem živimo, diveći se njegovim svekolikim ljepotama i grozeći se nad onim što sve ljudi čine da bi zadovoljili osobne egzistencijalne potrebe, a vrlo često i nezajažljive apetite i pohote. Ponešto od tog neupitnog sklada prirode i bjelodanog nesklada društva bilježi i zapisuje u svojim književnim djelima koja stavlja na uvid onima do kojih mu je stalo, kao i onima koji se nisu odrekli čitanja kao sastavnice čovjekovog cjeloživotnog odgoja i opće kulture.
Iz takvog odnosa spram ovo vremenske zbilje nastao je i rukopis romana Prvi u gradu. Riječ je, dijelom o autobiografskoj, ali i univerzalnoj prozi koja je temeljena na stvarnim događajima iz bliske ratne i poratne prošlosti, čiji su akteri ljudi iz sredine u kojoj je autor proveo dobar dio života, i gdje je ostavio neizbrisiv književni i stvaralački trag. Ime te sredine i grada kao urbanog središta manje je važno od onoga što se u njemu zbivalo, i što će se dešavati u vremenu koje je pred nama. Radnja romana zapravo se može smjestiti u bilo koji grad ovoga dijela svijeta čiji su žitelji iz blago ugodnog mira, voljom tvoraca zla, prošli kalvariju bezumnog rata i ušli u zonu poratne pohlepe, gdje se slabi bore za koru kruha, a moćni i prokleti za vile i dvorce građene tuđim radom, znojem i mukom.
Pisac Žarko Milenić na jednostavan i svima razumljiv način zapisuje životnu priču bivšeg ratnika pridošlice, koji se vraća u svoj rodni grad nakon preživljenih stradanja i proživljenih prognaničkih dana i godina. Već prvi susreti s ljudima koje je ranije poznavao, otkrivaju mu da neće biti dočekan dobrodošlicom, i da će ranije započeti hod pod mukama biti nastavljen na još suroviji i užasniji način. Krvavi rat jest grozan sam po sebi. Ali divlji mir, u kojem brat ne poznaje brata, može čovjeku zadati više jada i nezadovoljstva i više od samoga rata. Osjetio je to pridošlica na vlastitoj koži kad se uvjerio da je njegova kuća, voljom novih vlasti, dodijeljena drugome i da su stari prijatelji i kumovi stvorili nova prijateljstva i kumstva na zapadnoj osnovi i uz primjenu modela slavenske omerte. Ne baš onakve kakva je sicilijanska, ali daleko od svega dobroga što je nekada bilo. Na karti ljudskosti ostale su samo tamne mrlje koje dolazeće vrijeme neće lako izbrisati.
U tom sistemu novo uspostavljene demon-kratije pridošlici, koji je izgubio negdanji identitet uglednog člana društva, ne preostaje ništa drugo osim druženja s osobama iste sudbine. Tako mu bliskima postaju bivši ratni vojni invalid koji u maskirnoj uniformi prosi za mrvice kruha pokraj željeznog mosta te glasnogovornik potlačenog naroda koji svoje novostečene frustracije liječi lijevim socijalnim govorima pokraj oštećenog spomenika u napuštenom partizanskom groblju. Ta slika i neprilika tranzicijskog posttraumatskog nevremena može se vidjeti na mnogim mjestima u bivšoj državi Južnih Slavena. Ona je zrcalo njihove česti i časti, koja se još uvijek klati na granici između uma i nerazuma. Dokle će to tako biti, e to ni sveuki prorok ne može pouzdano znati.
Svoju potresnu ali, u mnogo čemu i poučnu priču protkanu elementima općeljudskih ratnih stradanja i poratnih patnji, Žarko Milenić upotpunjuje brojnim sekvencama iz prijeratnog razdoblja u kome su se gradila kumstva i kovala prijateljstva na real-socijalističkim osnovama. Uz razumijevanje i uzajamno poštovanje. I bratstvo i jedinstvo u čovječnom smislu, čije su karike popucale pod pritiskom naci-šovinističkih huškačkih kamarila. Stara prijateljstva žive u dušama dobrih ljudi. U svijesti loših karaktera ona su okovana jalom, zavišću i mržnjom koja truje sve što teži dobru i progresu.
Zato je vrijeme u kojem danas živimo ispunjeno sumnjama, nevjericama i besperspektivnošću zbog koje sa ovih lijepih geografskih i prirodonosnih prostora bježe mladi ljudi u druge zemlje koje nude stabilnost i život dostojan čovjeka. Rat je ovdje završen prije gotovo četvrt stoljeća, ali se o njemu piše i govori kao da je bio jučer, ili kao da će nam opet sutra zakucati na vrata. Idiotizam vlada duhom mnogih koji su se stekli bogatstvo na lopovski način, ali i onih koji nemaju krov nad glavom ili im je dom debelo pod hipotekom. Ljudi su davno pripitomljene zvijeri koje, za razliku od drugih vrsta, vrlo lako podivljaju. Osobito kad ih bjesnilom zaraze oni koji vide samo svoje pogane ciljeve i interese.
Romansirana pripovijest Žarka Milenića podjednako razotkriva obadvije strane ljudskoga života. Onu; raskalašenu, oholu i eksploatatorsku i drugu; sirotinjsku, brojniju i nemoćniju koja teško veže kraj s krajem, i koja se bori za golo preživljavanje. Između tih strana je dubok jaz kroz koga prolaze svi oni što u svijet odlaze trbuhom za kruhom. Kao i sam pisac, uostalom, koji ovim djelom ispisuje anamnezu i dijagnozu jednog dobro mu poznatog grada te odašilje jasne poruke u korist dobra, a protiv zla svake vrste i njegovih duhovnih tvoraca i praktičnih pronositelja.
