Dva odnosa
Slučajno sam susreo kolegicu s posla. Ja sam odavno u mirovini. Sada je i ona u mirovini. Kaže da je jedva dočekala da ide u mirovinu. Pitam je:
Zašto?
– Nisu u pitanju godine ni zdravlje, nego međuljudski odnosi ili bolje rečeno neljudski odnosi.
– Zadnjih nekoliko godina bilo mi je neizdrživo.
– Zašto?
– Ne pitajte me?
– Stojim na ulazu u školu. Pozdravljam ih s dobro jutro, dobar dan, bok – ili već nekako, a mlade profesorice prolaze pored mene kao pored turskog groblja. Nitko da mi odzdravi. Prolaze pored mene kao da me nema.
Malo zastane, rukom prijeđe preko kose, obori pogled i kaže:
– Još jučer sam te iste tjerala u red na hodniku.… Vremena su se promijenila. Ja sam za njih nitko i ništa.
Razrogačim oči i ne znam što bih joj odgovorio. Bila je uvijek vedra, nasmijana, uredna i vrijedna. Voljela je šale. Pričali smo viceve, ali i razne dogodovštine. Znala je pričati o djeci. O sinu koji se smrtno zaljubio, o kćerki koja studira medicinu, a koja ju je u roku završila i odmah se zaposlila na fakultetu. Ponekad je pričala i o svome bivšem poslu s visokom plaćom, ali i svome zadovoljstvu što sada radi kao spremačica.
Nekoliko mjeseci kasnije ležim u bolnici. Božić je. Ujutro sestre ulaze u sobe i svima žele čestit Božić. Čujem doktore kako čestitaju sestrama i spremačicama i jedni drugima Božić. Premješten sam nakon mjesec dana na drugi odjel. Nova godina. Ležim skoro nepokretan priključen na telemetriju. Sestre i doktori koji dolaze na posao čestitaju jedni drugima Novu godinu, zatim po sobama žele nam sretnu Novu godinu i brz oporavak.
Jedna čistačica čisti hodnik. Po glasu poznajem primarijusa:
– Marice, otkad te nisam vidio. Gdje si ti? Što je s tobom?
– Joj, doktore, bila sam bolesna. Ležala sam u bolnici petnaest dana…
– I ti meni nisi ništa javila?!
– Joj, što bih vam smetala…
– Nemoj biti takva. Što bi mi smetala. Došao bih ti barem u posjetu da si mi javila.
– Vidio sam da te nema, ali ne znam što se dešava. Možda si na drugom odjelu, ili nismo u istom turnusu. Nije mi palo na pamet da si bolesna.
– Baš mi je sada žao što mi nisi javila…
– Joj, doktore, pa gdje bih ja Vas zvala…
– Nemoj biti smiješna… Kako si sada? Kako ovaj, onaj…
Još su malo popričali, ali nisam čuo o čemu pričaju.
Usporedio sam dva odnosa prema istom zvanju. Jedni prepuni sebe i svojih veličina, a drugi sasvim obični mali ljudi, a veliki, do neba veliki.
Dragan Miščević
O autoru: Dragan Miščević (5. veljače 1947. Paklenica, Novska)
Nakon završene Srednje ekonomske škole u, diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Pakracu na odsjeku hrvatski jezik i književnost. Radio kao nastavnik u osnovnim školama u Donjoj Dubravi (Čakovec), u Brestovcu Orehovečkom (Bedekovčina),i u Kloštar Ivaniću. Uz rad apsolvirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1982. godine.
