DUŠA I JA
Duša me zeza.
– I kaj sad? Glupa si ko noć – veli.
Ležim u krevetu. I ona leži u krevetu. Došlo proljeće, a sve je manje-više isto. To jedna poštena, evoluirajuća Duša ne može podnijeti.
– Čuj, stara – kaže ona – znaš, kad sam se uselila u tvoje tijelo, nisam ovako zamišljala život na Zemlji. Meni je ovo preblesavo.
– Slažem se – potvrđujem.
– Kao prvo, izbjegavaš bicikl u teretani i trčanje oko Jaruna. Naviknuta sam na lakoću, a s tobom se osjećam okovano – mrmolji. – Izvoli poraditi na svom tijelu i mislima. Osim toga, prestani odgajati sve oko sebe i zbriši… Zaljubljuješ se u kretene, radiš loše plaćene poslove, čitaš novine, djeca te podcjenjuju, društvo ne treba, još uvijek nasjedaš na tuđe trikove, kad si tužna, svi odlaze, preozbiljno shvaćaš površni svijet iluzije… To nije zdravo ni dobro…
– Aha. Ali prestala sam pušiti i gotovo ubila čovjeka u Esplanadi koji me vukao za nos dva mjeseca oko nekakva glupog posla.
– To me razveselilo – Duša će zadovoljno. – Navijala sam da ga tresneš u nos i proliješ mu kapučino po hlačama, ali ti si se suzdržala. Šteta! Majmun je zaslužio. Poznajem njegovu Dušu, to je jedna ljigava, sluzava tvar što nalikuje na avet i povremeno ulazi u različita umno i emotivno obamrla tijela… Nema veze. Ljutita sam što ih još uvijek ne prepoznaješ otprve… Glupačo.
Otpijem gutljaj multivitaminskoga soka. Život je rijeka, a ja u mulju do struka. Šizim. Dosadno mi je čekati Godota, Spasitelja, Djevicu Mariju i znakove ukazanja na nebu. Bubnulo proljeće, a ja u istom stanu, u istoj sobi, u istom filmu s lošom emulzijom. Mrzim glačalo koje ne glača kako Bog zapovijeda, sporaračunala, loše uvezane knjige, slabo otisnute reprodukcije, nejasne upute, ljubavnike koji u stan ulaze ne brišući cipele. Palim tamjan kako bih rastjerala zle duhove i slušam najnoviji CD Leonarda Cohena. Moja Duša se naslonila na jastuk. Kad zažmirim, vidim je u potpunosti – svijetli optočena biserima i dijamantima, titra u prozirnosti i posve, posve je mlada. Mudra. Mudrost je eliksir mladosti, paradoksalno, ali istinito.
– Ne oklijevaj – govori mi Duša – napusti ono što si spoznala, staro zamijeni novim. Jer novo nikad nije posve novo, ali je drugačije. Oni koje istinski voliš na neki nevjerojatan način uvijek će biti blizu tebe, a ostali nisu važni. Moraš rasti, ja moram rasti… Biti slobodna u tijelu. Znam da je to grozan zahtjev, ali tvoje mi je tijelo dosadilo. Hodaš uvijek istim ulicama, previše čitaš, premalo djeluješ, spavaš do besvijesti, družiš se s ljudima koji te ne razumiju. He-he, ne ratuješ dovoljno. Ovu krečanu od svijeta treba napustiti, kao što perilicu treba zamijeniti novom perilicom. Hej, ja sam tvoja Duša, a ne nekakvo priglupo i ubogo dijete iz sirotišta…
Da, pomislim, naravno. Ovako nisam zamišljala život. Kad sve zbrojim i oduzmem, potrošila sam ga u sentimentalnostima i opraštanjima, a jedino sam dostojanstveno živjela kad bih naređivala. Klinci ne bi završili škole da nisam urlala, odsvirali sonatine, hodali po gredi, naučili deklinaciju latinskih imenica, prodavačice ne bi prestale podvaljivati ukiseljeno mlijeko i krasti sitniš, lopovi ne bi prestali propovijedati o poštenju, muževi se ne bi maknuli ispred televizora i oprostili od svoje pivske bočice da nisam imala živčani slom svake subote. Hej, moj život nije trećerazredni film s prizemnim humorom i jeftinim zadovoljstvima!!! Hoću nešto posve drugo. Hoću se izvući iz pakla! Sve što se nadraste postane pakao. Dojučerašnji mozak djeluje mi kao mozak reptila, čudi me da i nisam izgledala kao dinosaur. Diplodocus veličanstveni!
Koliko mi je samo trebalo da skužim tko je tko i što je što i da shvatim da ja, sorry, nemam veze s tim, a i ne želim živjeti u svijetu koji mi netko drugi kroji. Ups!
Zvoni mobitel. Zove Maglenko. Tip je nedvojbeno zgodan i dokon. Voli sjediti po kafićima i brbljati. Cure su mi zavidne, hm, a i muškarci. Proputovao je pola svijeta, bio oženjen Njemicom, sad je u nekakvom poludiplomatskom poslu u Zagrebu. Filozofira o životu, kuži se u ezoteriju, poznaje razne religije, brz je na jeziku. Zahvalna sam što mi ne priča viceve o Muji i Sulji kao ostali udvarači i ne zijeva pogledom po zgodnim ženskama. Neuhvatljiv je, nešto mlađi od mene. Volim ga na svoj način, ali ako sutra iziđe iz kadra, neću ni osjetiti. Napokon sam poslušala svoju Dušu – kad god bih cmizdrila zbog likova koji mi se ukrcavaju u život, ona me pljuskala. Bila je nevjerojatno stroga u odabiru zbog kakve kreature treba cviljeti u životu. Ispalo bi: ni zbog koga. Čim bih počela idealizirati djecu, mladež, situaciju, muškarca, poslovnog partnera, prijateljicu, moja preslatka Duša odvalila bi me šakom u rebra i pokazala mi mračnu stranu Mjeseca. Triježnjenje bi bilo trenutno. Razvoj inteligencije se udvostručivao. Što je više laži kolalo oko mene, to mi se um više bistrio. Ipak, nedovoljno, po mojemu mišljenju. Došlo je proljeće, a sve je još uvijek slično jeseni.
Maglenko me pozvao na večeru, a s obzirom na njegovu dobro prikrivenu škrtost, to je nešto značilo. Doduše, već je izabrao pivnicu kao mjesto ključnog događaja – treba mi nešto reći. Dosad mi je u nekoliko navrata trebao nešto reći, jednom na Sljemenu, drugi put u Maksimiru, ali nije rekao ništa. Diplomat. Šutnja je, ipak, zlato.
Završila sam razgovor i počela razmišljati o odjeći. Duša se pokrenula, zabljesnula me.
– Tip je muljator, ali sladak – rekla je. – Pamet u glavu. Pivnica… baš i nema stila. Najmanje ti sad trebaju ćevapčići i mladi luk, ali znam da to voliš. Ipak, ja bih rado bila na nekim drugim destinacijama. Dok spavaš, iskradem se iz tvoga tijela i putujem. Život je čaroban, a ljudi glupi. Dobro sam te izabrala, mogla sam završiti u raznoraznim olupinama s kojima nikad ne bih razgovarala, nego bih bježala od njih kad god bih mogla…
Nisam je više slušala. Njezin eterični lik mudrovao je na postelji. Eh, to mi je bilo poznato. Teorija i praksa. S tim silnim znanjem koje je stekla šalabazajući svemirom, gledajući sve iz avionske perspektive, neopterećena porezima, kmečavom dječurlijom i lošim zubima, lako je biti pametna. Trebalo bi… Rečenica od koje mi se diže kosa na glavi. Kad mi netko uvali rečenicuTrebalo bi…– klisnem glavom bez obzira, jer trebalo bi obvezno znači da nešto ja moram učiniti. Uglavnom, Duša je dobra učiteljica ili savjetnica, ali, brate, moja malenkost mora proći kroz iskustvo. Čim je nekakavtraumatičan događaj u pitanju, ona izleti iz tijela i vrati se kad je sve završeno. Onda mi savjetuje psihijatre, babe-vračare, gurue, propovjednike, ženska druženja, pecanje i komedije. Nakon što je poslušam, objašnjava mi kako nijedno od ponuđenih rješenja nije najbolje i da je život prolazan. Dok krvarim, cmoljim, urlam, razbijam po kući, tvrdi da je sve kako treba biti i da će se moja pretjerana osjetljivost iskaliti u čelik, a onda – blago meni. Što je najgore, vještica je u pravu. Kad pregrmim nevere, oluje, Titanike, napade s kopna i mora, kamikaze, viruse, emocionalne ucjene, strahove i paniku – doista sam jača. Ne kužim potpuno čemu je potrebna ta jakost, ali neka se nađe…
Našla sam haljinu, crvenu. Simbolično. Komunikativno i seksi. Maglenko voli kad sam zgodna. Ušao je u srednje godine i ustanovio da se nije ostvarilo ništa od onoga što je sanjao. Da, još je lijep – ali talent se istopio, snovi potrošili, žene promijenile. Nakon što je hodao s klinkicama koje su ga opelješile, postao je oprezan. Mama je umrla, nema se kome vratiti… Znam sve: Maglenko, iako neuhvatljiv, traži svjetionik i sigurnu luku. Međutim, sigurne luke više ne postoje, vile se pretvaraju u demone, a Potemkinova sela su svugdje – nije jednostavno navigavati po izmišljenom svijetu. Kako još spadam u onu vrstu osoba koje su se žrtvovale za druge – pa dobile po njušci – on u mome zagrljaju osjeća izvjesnu sigurnost i zaštitu. Ne lažem kad otvorim usta, nisam ovisna o lijepim riječima, a mogu i živjeti bez njega pa ga druženje sa mnom ne obvezuje.
Duša leži na krevetu, razgledava me.
– Tko bi rekao da si nekoć bila naivna, naivna, naivna djevojčica. Baš svatko te je mogao prevariti, a najviše oni kojima si najviše vjerovala… Što god su ti podvalili, progutala si, u ime ljubavi… Ali ljubav nije podvala, po tome ćeš je prepoznati… I provjerljiva je poput formule, jednadžbe ili automobilskog motora. Kad radi – radi. Kad je nema – ne radi. Tko te jednom prevari, opet će. Život je jednostavan.
– Okej, ne pametuj. Umorna sam od te jednostavnosti – rekoh Duši. Duša zašuti. Njezina prozirnost zatamni se laganom sjenkom. Uvijek bi mi istinu pljusnula u lice kao napoj. Nažalost, istina je istina, ona doista oslobađa, čak i kad je užasna. S vremenom se privikneš na stvarnost i unutar realiteta stvaraš vlastiti film. Pokušavaš unutar moćne filmske industrije (jer i ostala bića proizvode vlastite filmove) izmisliti svoj scenarij i živjeti u njemu. Naravno, ako želiš da je film raskošniji, neovisniji, autorskiji, sve uokolo tebe trudi se da propadneš. U život ti upadaju lašci svih kalibara, a tehnika se kvari ili je nema. Cijeli svijet se uroti da ne ostvariš svoj san, tvrdeći da ti pomaže. Ako si lakovjerna osoba, nasjedneš na psihološke trikove, proizvedeš neki jad od filma, a kako si neutješna, proglasiš ga remek-djelom i postaneš dio lažljive gomile. Poslije se čudiš… Ako ipak pobijediš samu sebe, a i ostalu gomilu postavljača mina, svi kažu da imaš sreće… Kad bi sreća bila tako lako dohvatljiva, živjeli bismo u drukčijem svijetu…
– Ej, nemoj me više tupiti – zapovjedih Duši – i prestani se duriti. Želim jesti ćevapčiće i ne biti previše pametna. Želim se ljubiti s Maglenkom iako ćemo oboje mirisati na luk. Želim ne misliti na sutra.
– Maglenko će ti ponuditi da produbite odnos. Zaželio se mira, staloženosti i dosadio mu je strah od spolno prenosivih bolesti.
– Opa! Zbilja si izravna.
– Da. Tako stvari stoje. Ljudska je vrsta nevjerojatno predvidljiva. Uopće nisu potrebne nikakve vidovnjačke sposobnosti da bi se znalo što će se događati. Potreban je jedino zdrav razum da bi se dobro vidjelo… I sklonost učenju. Ta ti je haljina malko predugačka. Skrati sve haljine, to pridonosi samopouzdanju…
– Dobro, a sad zaveži – zamolih Dušu neljubazno.
– Povlačim se – reče ona pa zabljesne i nestane. Soba se nekako isprazni. Bila sam pomalo umorna.
Izabrah najcrveniji ruž i nabacih ga na usnice. Super!!! Život je lijep kad promoliš nosom iz rupe. Maglenko će, znači, postati konkretniji?! Hm. Koje ću mu ime onda nadjenuti i hoće li nam poljupci biti drukčiji?
Iziđoh na ulicu. Krajičkom svog lijepog oka ugledah sedamnaesticu kako zastajkuje na tramvajskoj stanici. Pojurih kao bez Duše. Cijela sam bila noge u trku, noge u trku… Duša me promatrala, znala sam da će, čim se uvalim u tramvajsku stolicu, početi s prigovorom na kondiciju. Coprnica jedna!
Uključila sam zabavni program u glavi kako ne bih slušala prodiku. Zatim sam nabila slušalice na uši i upalila walkman. Londonderry air. Baš sam dobar život izabrala, rekoh Duši, a kao iz daljine čulo se hm, hm, hm…
Hm, hm, hm i tako dovijeka, do kraja svijeta!
Sanja Pilić
O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.
Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.
Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.
