Duhom prave istine
Misli me moje stežu, stežu za gležnjeve, stežu oko zapešća…
Misli koje tako gorko vežu, misli što napinju vratno žilje…
Meni je sve manje milije… sve mi je manje milije tako sjedeć’ besjede gurati, tako čekajuć’
besjede mukle trpiti, besjede mukom mučiti….
….gledajuć’, čekajuć’, trpeć’, pateć’,…. pateći mučeć’, mučeći se pateći…
. . .
Misli. Misli teku, misli idu, misli meke, misli glatke, kao potok što preko kamenja prelazi, što preko oblutaka se valja….
…. da ne žulja, da ne žulja, k’o neka rulja, k’o neka rulja što nahrupila je da bi bila prva pred nekom novosagrađenom prodavaonicom ničega ni u čemu, nečega od čeg’ u šarenilu želja ni ne vidiš da blijeda ti postaje put, a vlasi sijede prekrivaju ti ćud, prekrivaju ti ćud…
Kako lako varljivo laž postaje istina skrivena pod kaputom mladosti što ovila je starost-
mudrost svojom pritajenom skromnošću…
Misleći promatraj! Gledaj! Tragaj ispod površine!
Tamo žive vrijednosti – duhom prave istine…
Andreja Sedak Benčić
