Foto: Cocoparisienne – Pixabay
Priča o Rashidu je monodrama autorice Dijane Lukić. Tema drame je virtualna ljubav i preispitivanje odnosa iz ugla žene. Mjesto radnje je slikarski atelje opremljen portretima Rashida.
Monodramu izvodi glumica ili glumica i narator. Scenografiju čini izložba od oko xxx portreta istog muškarca. Tema je muškoženski odnos s ruba virtualnog i realnog svijeta, a emocije su prave.
Priča o Rashidu
Da, te slike sam ja naslikala… sve… on se zove… zvao se Rashid… ha, nemojte pitati je li stvaran… naravno da je stvaran.
Postoje dokazi. Jedan je npr, (i nemojte se smijati) – jedna pamučna crna marama sa zakovicama koju sam mu željela pokloniti. U tu maramu je zauvijek upisana ta namjera i to više nije samo marama nego i dokaz da je on postojao. Kako to mislim? Pa stvarnost ima i tu nedohvatljivu dimenziju, nematerijalnu.
U redu… to se nije dogodilo… jer mi se nikad nismo vidjeli… (mogla sam mu je poslati poštom)… ta marama ima jednu mirkorupicu, to je jedan detalj, ja sam je nosila prije… (ali ja nisam imala njegovu adresu)… ja nisam imala njegovo ništa. Sve što je bilo, ustvari, samo je jedna želja. Želja je također stvarnost.
Subjektivno? Da…. ali nemate pravo to zamjeriti. Tko je vlasnik istine? Ovo što iznosim je samo moja interpretacija.
Pitate za materijalne tragove?
Imam fotografije. Evo! Odmah ćete uočiti oko koje malo bježi. I općenito – grub izgled. Njegova kosa je bila…. pogledajte! I brada… svaki put drugačija. To je ona vrsta brade koja izraste preko noći. Ali pogled, to mi je najteže opisati! Ne bih htjela u svojim opisima koristiti klišeje… je li u redu ako kažem da je njegov pogled bio…. star kao zemlja?
Tu je preko sto fotografija, pogledajte!
…. ponekad je izgledao kao praiskonski Tatar, s orijentalnim sitnim očima i oholim osmijehom, zašiljenim brkovima, kao da je sad sišao s konja i plijen iz nekog pohoda će upravo baciti pod noge. Toliko je on divlji bio. Zaigran. Ponekad je izgledao kao civiliziran i dobro odgojen Nijemac, sav utegnut u svoju superiornost. Nekad je izgledao nježno i ranjivo. Nekad nedostupan… odbojan i oboružan bodljama. Maske… one čine veći dio komunikacije… ali oči… nas izdaju.
….
Naš susret bio je internetski. Tih par dana proletjelo je u potpunom nerazumijevanju, što se mene tiče. Ali na jakom valu emocija… znam, reći ćete da nema pravih emocija u 2D, u tom plošnom mediju. Pretpostavljam da bi vama bilo čudno….. kad bih koristila riječ – ljubav.
Prejaka riječ?
Ali priče vole jake riječi.
…
To je bio izniman susret! Tad se tako činilo. Odjednom, naiđete na nekog tko je sličan kao vi… razumijete sve što govori… teško vam je povjerovati da netko na toj udaljenosti titra istom energijom… dijeli vaše stavove. Ispočetka to je bilo… prodorno… i naporno, također… dugi noćni razgovori… ja nisam spavala… danima… tu nije bilo mjere.
Koliko je trajalo? Dan, dva, pet. Teško je reći, sve se dogodilo odjednom. S ovim vremenskim odmakom teško je definirati što je tu bilo stvarno a što imaginacija… i velim, nisam spavala… prostor sna i jave izmiješao se… možda sam Rashida samo sanjala, kako da znam?
S jedne strane je prostor dnevnog svjetla. Ono sve učini sivim i bezličnim. Gledajući kroz tu prizmu, ničeg nije bilo… virtualni susret koji se uistinu nije ni dogodio. S druge strane je podzemni svijet emocija s puno duboke tamne svjetlosti. Moram li reći da je ovaj drugi svijet puno životniji, pun sokova i strasti… zvukova punih značenja.Tu su priča i slika i dramski komad i pjesma… i ples! Umjetnost je iz donjeg svijeta. Rashid je bio kratko u mom gornjem svijetu a puni život i smisao dobio je u donjem. To je bila podzemna ljubav. Ali evo – pojavili su se umjetnički artefakti kao dokazi. (Sve te slike i crteži. Evo!) Pa recite! Je li Rashid stvaran? Je li ljubav bila stvarna?
Cijelu dramu možete pročitati na stranici drame hr.
