Osvrt na knjigu “Doviđenja, idem u život” Dragana Miščevića piše Nenad Grbac.
Dragan Miščević ovaj nas je puta poslije tri zbirke kratkih priča ili pripovijetki odlučio
iznenaditi i objaviti i zbirku poezije po imenu “Doviđenja, idem u život“.
Najveću podršku u objavi te zbirke kao što to i u posveti knjige navodi pružila mu je
njegova supruga Branka. Njoj je posvećena i uvodna pjesma u zbirci.
No, upitajmo se kakve to pjesme pjesnik Dragan Mišćević piše? Naš zaključak je da autor
piše maštovitu i dobru poeziju protkanu istom onom notom duhovitosti koju ćemo sresti i
u njegovim proznim djelima. Očito je da za autora poezija nije samo slaganje i nizanje
odabranih riječi, već da on u svojoj poeziji traži i smisao i svrhu.
Posebno je zanimljiv dio zbirke u kome autor propitkuje sebe i bavi se odgovorima na
mnoga pitanja. Pitanja na koja postavlja i daje poetski odgovor su: starost, slabost,
sebičnost, samoljubljivost, odnos prema politici, prolaznost, vrijeme i još mnogo toga.
No. negdje na rubu primjećuje se i autorova melankolija, opčinjenost prirodom i načinom
života ljudi iz njegova kraja, Tu melankoliju najviše ćete primijetiti u pjesmama “Točno u
podne“ gdje autor kaže:
Točno u podne,
Zatišju cvrkuta i zvona,
Sunčana zraka
U peludu moga ja
Titra na otkosu magličastu
Jasenovom listu i treptaju topole,
Ili u pjesmi “Hrast“, koja počinje sljedećim stihovima:
Prolaze pored njega auti i ljudi,
Sjećanja, na zlo i dobro, budi.
Ledile ga hladne kiše, zima oštra,
Milovala magla starog Kloštra.
Uglavnom zbirka poezije “Doviđenja, idem u život“, Dragana Miščevića zanimljivo je djelo
koje će se svidjeti svim ljubiteljima poezije koji u poeziji traže i smisao a ne samo nizanje
riječi i rečenica.
Upravo zato ova knjiga ima našu preporuku.
Knjiga je objavljena u digitalnom obliku na stranici digitalne-knjige.com gdje se može i preuzeti.
