Dostojevski-na pijedestalu svjetske književnosti – Denis Kožljan

 Dostojevski-na pijedestalu svjetske književnosti

Piše: Denis Kožljan, dipl.educ.

Fjodor Mihajlović Dostojevski, ruski književnik, rođen 11.11.1821. u Moskvi. Romanopisac, novelist i publicist-najznačajniji književnik u povijesti. Sin je liječnika nižeg plemstva kojega su ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnosti i ponižavanja.

Iako Dostojevski jedno vrijeme pohađa vojno obrazovanje, odlučuje se za književnički poziv. U početku je pod utjecajem njemačkog pjesnika i dramatičara Friedricha Schillera odnosno on je za Dostojevskoga utjelovljenje HUMANIZMA I IDEALIZMA. Preveo je Balzacovu “Eugeniju Grandet” i pod utjecajem Gogolja, piše svoje prvo ozbiljno djelo, kratki epistolarni roman “Bijedni ljudi”(1846), a koji govori o zanosu malih ljudi.

Kao mladić je izuzetno emotivan, pomalo sramežljiv i kao da bježi od ljudi, a zapravo su to simptomi njegove kasnije bolesti-epilepsije. U književnim krugovima i nije bio posebno nešto prihvaćen, a najviše zbog svog kršćanskog misticizma, a onda kasnije se približava pripadnicima utopijskih socijalista (“Rasprave o budućnosti Rusije)-osloboiđenje zemlje od kmetstva. Što se pak pravog i ozbiljnijeg rada tiče treba svakako spomenuti, roman “Dvojni” koji govori o raskolu ličnosti činovnika Goljatvina i njegovog dvojnika. Roman pun halucinancija koje se miješaju sa stvarnošću.To je zapravo PSIHOLOŠKO DJELO koje nije naišlo na odobravanje i pozitivne recenzije jer je po svom književnom usmjerenju pripadalo  već 20. stoljeću pa zato govorimo kako je Dostojevski bio daleko ispred svog vremena.

Dostojevski je bio član “Petraševaca” i 1849, dolazi do insceniranog hapšenja pred strijeljanje, no, umjesto toga poslan je na služenje  kazne u Sibir. Četiri je godine bio u progonstvu te za to vrijeme doživio preobrazbu svojih vjerničkih i političkih uvjerenja-poslije toga je još služio kao običan vojnik u azijskom dijelu Rusije gdje upoznaje svoju prvu suprugu, histeričnu udovicu koja mu je kasnije poslužila kao prototip ženskih likova u njegovim romanima.

Po povratku u Petrograd, objavljuje “Zapise iz mrtvog doma” 1860-1862-zapravo dokumentirani opis njegovog robovanja (ali to je sasvim realistički opis njegovog života u Sibiru, te u ovo djelo donosi djelomičnu carevu rehabilitaciju i oprost. No, muče ga privatni problemi, među kojima su smrt prve žene od tuberkuloze i brata Mihajla što pojačava njegovu bolest, epileptičnim napadima. Upada u dužničku krizu ali i ulazi u vezu sa ruskom feministicom i baš je to usporilo njegovo stvaralaštvo na neko vrijeme. Pred dužnicima bježi u Europu (Njemačku, Italiju, Švicarsku, Francusku dok u Engleskoj upoznaje svoju drugu ženu , dakltilografkinju, Anu Snjitkinu koja mu je izrodila djecu i makla ga iz kockarske ovisnosti (to je vrijeme kad je napisao roman “Kockar”).

SLIJEDE VREMENA MIRA I PLODONOSNIJEG RADA

1864 “Zapisi iz podzemlja”, najpoznatiji kratki roman, prijeteća djela Camusa, Rilkea i Krleže

U Zapisima je Dostojevski obnovio prozne tehnike, postavio obrazac budućih velikih djela ali se i ideološki obračunao sa utopijskim liberalnim stereotipima: NOVINARSKI STIL, ESTETSKI DOŽIVLJAJ, DIJALOŠKA FORMA,

TIPIZACIJA LIKOVA *(krotki i ponizni kršćani-Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, Ivan Kirilov)

*nihilistički cinici (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin)

• radikalni intelektualci u borbi protiv općeprihvaćenih vrijednosti (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Ivan Kirilov)
• djeca iz slučajnih obitelji (junak romana “Mladić)

Dostojevski je prvi razvio TEHNIKU STRUJE SVIJESTI (pripovijest “Krotka”)

Stvorio je POLIFONI ROMAN (ideološke i vjersko filozofske borbe koja razdire protagoniste-dramski nabijeni dijalozi

SAŽEO JE RADNJU U SVEGA NEKOLIKO DANA (“Idiot”, “Zločin i kazna”) ILI ČAK NEKOLIKO SATI, A ISTOVREMENO DAJUĆI VREMENSKI PRESIJEK U SVIJESTI PRIPOVJEDAČA (“Krotka”)

Većina radnji njegovih djela smještena je u tmurnoj atmosferi velegradskog podzemlja-dešavaju se ubojstva, samoubojstva, zloćini, kazne, razni skandali

SVE SE VRTI OKO PROKLETIH PITANJA (naravi zla, ljudska patnja, smrtnost, besmrtnost, pohlepa, postojanje i nepostojanje Boga, sloboda, odgovornost, sudbina Rusije i Zapada)

DOSTOJEVSKI SE KARAKTERIZIRA KAO SPIRITUALNI AUTOR (njegova karakterizacija čovjeka-kao Bog i Sotona koji se stalno bore, a zalog te borbe je ljudski život.

Glavna Dostojevskova djela su METAFIZIČKE DRAME, a francuski pisac Albares imao je tezu kako je Dostojevski u oprečnosti prema ostalim romanopiscima, čovjek primarno ne biološko nego metafizičko lice.

VELIKI ROMAN “Zločin i kazna”-1866., tehnički najsavršenije djelo o ideološki motiviranom ubojstvu s glavnim likom Radionom Raskoljnikovim-prototip Nietcheovog nadčovjeka slomljenim u NIHILIZMU i spašenom ljubavlju prostitutke-prostitutka, svetica Sonja Marmeladova.

“IDIOT” (1868), gdje je Dostojevski dao lik fatalne žene Nastasje Filipovne(prema svom sjećanju na prvu suprugu); kristoliki lik kneza Miškina, pokušaj portreta neuvjetovanog dobra

“BJESOVI” 1872. NAJDOSTOJESKIVIJI ROMAN O GRUPI NIHILISTIČKIH ROMANA

“MLADIĆ”/ “ŽUTOKLJUNAC”-1875.-ruska verzija njemačkog odgojnog romana (puno nevezanih skandaloznih događanja koja nikud ne vode, nema građanske egzistencije

BRAĆA  KARAMAZOVI 1881, posljednje najveće i najopsežnije djelo, u centar radnje autor je sumirao sve svoje opsesivne teme, a glavni lik mu je junak “ZLO”, oličenje Sotone ali pobjeđen nadom u uskrsnuće i vječni život. Glavni likovi su otac Fjodor te braća: Dimitrije, Aljoša, Ivan, Smerdžakov. Nastavak Karamazova nije uspio napisati zbog svoje smrti.

ZLOČIN I KAZNA

Roman koji je vrijedan da se o njemu nešto više kaže jer je upravo on zaslužan da se njime Dostojevski stavlja na pijedestal svjetske književnosti.

Ovaj je roman obilježio cijelu jednu epohu u književnosti pod nazivom REALIZAM.

Djelo je vrlo opsežno, prepuno dinamične fabule, čitave galerije likova koji u toj cijeloj galeriji imaju svoju određenu ulogu. Roman je objavljen 1866, a radnja se odvija u Sant Peteburgu. Zato kad spominjemo Dostojevskog, možemo reći da je on ne samo pripovijedač već i reformator romana te je kao takav utjecao na razvoj moderne proze. 

U književnost unosi: IDEOLOŠKE, ETIČNE, RELIGIJSKE I FILOZOFSKE ELEMENTE. Glavni junak radnje je Rodion Romanović Raskoljnikov koji je poćinio zločin tj. ubijstvo. Kroz fabulu doznajemo kako je to učinio, zbog kojih motiva i koje su bile posljedice po njega. Rodion je zapravo u sukobu kako sa svijetom uopće, tako najviše sa samim sobom.

Roman je kriminalističkog obilježja jer se govori o junaku ubici i traganju policije za njim. To je i psihološki roman u kojem se likovi otkrivaju kroz dijaloge, analizom psihičkih stanja pomoću monologa, diskusije i stanja.

Filozofski elementi su iznoženje ideje glavnog junaka u objavljenom članku “O ZLOČINU”,

Sociološki elementi prepoznati su u radnji koja obuhvaća život u sirotinjskim četvrtima, alkoholizmu, prostituciji, obespravljenosti.

FILOZOFSKE TEZE I RAZMIŠLJANJA KROZ STVARALAŠTVO DOSTOJEVSKOGA

Dakle Dostojevski je vrsni majstor kako bismo rekli “svog zanata”, odnosno na neki je način temeljni tvorac nekih smjernica općenito u književnosti pa stoga nije ni čudo kako je upravo njegovo djelo, roman Zločan i kazna, predmet pisanja eseja učeničkih završnih radova ,. Navela sam već zbog čega je to tako, a sada o nekoliko pitanja i odgovora koja su dana s filozofskog poimanja njegovih djela. Tu su pitanja krivice, pravde, pravilnog suđenja, pitanje egzistencije. Moj osobni stav oko postojanja zakonskih normi je takav da u svakom uređenom društvu, regula i pravnih normi treba postojati jer bi u protivnom vladala anarhija i raskol. Zločin? Može li se opravdati ili svatko treba snositi posljedice za učinjeno. Mislim da svatko mora za svoje grijehe ispaštati jer tako doživljava katarzu i oslobođenje, a sloboda je odgovornost. Je li Raskoljnikov to napokon shvatio? Pa i je, dolazi pomalo k svijesti, na vlastitoj koži doživljava grižnju savjesti, a kazna ga zapravo na neki način oslobađa i otkupljuje.

Junaci iz romana imaju imena koja u sebi sadrže neku poantu. Glavni junak Zločina i kazne tako ima i pozitivne i negativne osobine ali je on zapravo u raskolu između sebe i okoline. Postoji dilema kako tko shvaća njegove postupke. On je raskol između dvije krajnosti: čudnih ideala zbog kojih je stalno u borbi te surove stvarnosti u kojoj se našao kao siromašan student. Raskoljnikov i njegov prijatelj se nadopunjuju poput fenomena ying yang. Naime, iako ima sve uvjete da ubije lihvaricu, prijatelj to ne čini već nastavlja život prevodeći kako bi prehranio se i osigurao egzistenciju.

PITANJE LJUBAVI

U njoj glavni junak nalazi mir i sigurnost. “Ona mi čita Evanđelje”, govori Raskoljnikov te tako spoznaje jačinu vjere u Boga i spoznaje sebe robijajući u Sibiru.

POSTOJANJE BOGA je pitanje i teza koja se proteže kroz čitavo djelo i to je prvotno pitanje kao i PITANJE BESMRTNOSTI.

Ta se pitanja privlače jakošću magneta ali istovremeno podređuju jedno drugome kao i ostalim zamršenim situacijama kojih ima vrlo mnogo. Dostojevski zato kaže da ukoliko smo u poziciji da rješimo samo jedan od ta dva problema, automatski se nazire rješenje drugog.

Po njegovoj folozofiji. “Ako ima Boga, onda je čovjek besmrtan, a ukoliko ga nema, smrtnost je neminovna! O tome saznajemo u dopisivanju Dostojevskog i Majkova tako što se prvi jada i ispovijeda i govori da ga ta pitanja muče poput teze BITI ILI NE BITI. Nositelji tih dviju teza smrtnosti i besmrtnosti su svi akteri Dostojevskinih djela, kako glavni, tako i svi ostali. Kirilov se jada kako ga cijeli život muči Bog jer on misli samo o jednome, a važan je i onaj drugi.

Dobri  i burni Mića rida, plače i ispovijeda se Aljoši: “Mene Bog muči. Jedino me to i muči!”

O postojanju Boga razlikujemo POZITIVNO I NEGATIVNO RJEŠENJE, a ova je teza dana kroz opširno razmišljanje, monologe i dijaloge likova, te u njihovim postupcima.

Sama teza o postojanju Boga i kazne determinirana je na samom kraju romana Zločin i kazna itso kao i odrednica čovjekovog postojanja, borbe, morala, filozofije, religije.

PSIHOLOŠKOM ANALIZOM LIKOVA dolazimo do zaključka kako Dostojevski ubjeđuje da se iz filozofije ateizma, neminovno rađa NIHILIZAM (ništa, odricanje svake vrijednosti). A tada ako zaista nema Boga, nema ni besmrtnosti, nema ni vrlina ni poroka, sve je dozvoljeno. Za njega je i LJUBAV prvenstveno iskazivanje BOGA i prihvaćanje Božjih vrijednosti kroz molitvu i kajanje.