Akademska slikarica Nina Bešlić imat će otvorenje izložbe (De)materijalizacija prostora-rubovi beskraja 30.09.2022. godine u galeriji Idealan Grad, Argentinska ul. 5, 10090, Zagreb.
Izložba „Dematerijalizacija prostora-rubovi beskraja“ predstavlja duhovno, emotivno i psihološko putovanje čovjeka kroz prostor i vrijeme. Propitujući relacije i odnose apstraktnog i figurativnog, dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog likovnog prikaza, tako i na tematskoj, u kreativnom procesu transformacije misli, osjećaja i ideja stvarne događaje i impresije preoblikuje u unutarnje ekspresije. Unutarnji mikrokosmos koji se konstantno transformira kreira za sebe novu stvarnost. Svijet koji se ne može vidjeti golim okom već samo naslutiti duhom.
Izložba predstavlja oprostorenu sliku/crtež u vidu objeka/instalacije. Mrlja, linija i ploha su izašle u prostor te svojom veličinom teže nadvladati promatrača, obgrliti ga, kako bi potaknula jače doživljajno iskustvo. Slika/crtež se transformirala i stvorila novu kompoziciju u prostoru, s novim značenjem. Tako se kroz umjetničko djelo može prošetati, pogledati ga u njegovoj nutrini, u njegovoj skrivenoj poruci.
Nina Bešlić
Tekst za izložbu piše Anita Kojundžić Smolčić:
Akademska slikarica Nina Bešlić se još od svoje prve samostalne izložbe „Tijelo u prostoru, tijelo kao simbol” (2004.) bavi prostorom kao utjelovljenjem i manifestacijom svih njegovih aspekata – fizičkog, duhovnog, javnog, privatnog, realnog i imaginarnog, smišljajući različite taktike njegove dekonstrukcije. Ideja se razvijala od početne dematerijalizacije oblika i boje preko slikarske plohe tj. prostora slike pa do dematerijalizacije samog prostora u kojem umjetnica izlaže. S druge strane, proširenje interesa s tog neposrednog prostora na prostor koji se širi do krajnjih granica svemira započinje relativno nedavno, radom „Cross Disolve II – Kozmolom” (2018.).
Naziv koncepta koji Nina predstavlja ovom izložbom – „rubovi beskraja” – je po svemu sudeći oksimoron. Ako je nešto beskrajno, nema rubova. Ako ima rubova, nije beskrajno. Što umjetnica traži prikazujući rubove beskraja? Jesu li rubovi naše svijesti ujedno i rubovi beskraja? Ili je potrebno doći do jednog ruba kako bi se otvorio novi? Rubovi beskraja su možda ujedno i beskraj uvijek novih rubova.
Umjetničko mapiranje, promišljanje i interpretiranje „beskraja” – koji se može nazvati i svemirom, univerzumom ili kozmosom – seže u davnu prošlost, na same početke umjetnosti. Prvi crtani tragovi čovjekova interesa za beskraj nastali su prije više od 17,000 godina, a riječ je o prikazima zviježđa i nebeskih pojava. Tako je u pećini Lascaux u Francuskoj nastala jedna od najstarijih poznatih mapa zvijezda – šest točaka iznad paleolitskih zvijeri. U jednom jednostavnom, minimalnom likovnom prikazu kojeg čini nekoliko linija i točaka prikazan je spoj zemlje i neba, tjelesnog i duhovnog, prolaznog i vječnog.
Na drugom kraju vremenske lente umjetnosti nalazi se serija radova „Infinity Mirror Rooms” japanske umjetnice Yayoi Kusame. Ona zadnjih desetak godina spaja vodu, Led lampice i zrcala kako bi optičkim iluzijama i umnoženim refleksijama pokušala kreirati iluziju beskraja svemira. Osmišljava ih kao kutije u koje gledatelji pojedinačno ulaze i bivaju uronjeni u mikrokozmos umjetničkog djela koje pokušava dočarati beskraj. No, nevjerojatna popularnost tih instalacija te njihova fotogeničnost dovela je do apsurdnog ishoda u kojoj je boravak u svakoj „kutiji” ograničen na otprilike minutu, a negdje i kraće. Tako, čini se, izgleda beskraj u raljama društvenih mreža i potrošačke manije.
Negdje između ovih dviju krajnosti, paleolitskog crteža minimalnim likovnim sredstvima i opsesivno vjerne prostorne replike beskraja, smjestila bih Ninin rad „Dematerijalizacija prostora – rubovi beskraja”. S jedne strane, koristi se gotovo „primitivnim” likovnima elementima akromatskih mrlja i linija na plohi papira, a s druge strane, njezin je crtež prostorni, odvaja se od podloge, ide u svim smjerovima, preuzima prostor, mijenja ga i dematerijalizira, a gledatelji ulaze u instalaciju i time postaju aktivni element rada, koji kretanjem mijenja vizure.
Ninin beskraj je crn poput tuša i iz njega iskaču mrlje svjetline, plešući različitim ritmovima – od repeticije i alternacije do gradacije i beskrajnih varijacija – pri čemu te organske apstraktne forme prizivaju mikroskopske i makroskopske svjetove. Riječ je o prostorno-vremenskim isječcima u kojima naslućujemo potencijal bekrajne perpetuiranosti oblika i bezgraničnog repliciranja matrice. Kao i kod stvarnog beskraja, miješaju se tjeskoba i očaranost, potreba da oči istovremeno zatvorimo i raširimo što više možemo. Isprepliću se strah i znatiželja, potreba za autonomijom tijela i potreba za stapanjem.
Fascinantna je Ninina vještina da se na uvijek svjež način prihvati višegodišnjih istraživanja složenih odnosa plohe i prostora te proširivanja tradicionalnih umjetnosti kao što su slikarstvo i crtež, čineći ih multimedijalnim i interdisciplinarnim projektima. Nini je slikarsko platno odavno postalo pretijesno jer teži sveobuhvatnoj, emancipacijskoj i participativnoj umjetničkoj praksi koja ima moć transformacije svih i svega uključenih u taj proces. Takva umjetnost je procesualna, serijalna i uključujuća, a upravo je taj osjećaj organske povezanosti i premreženosti posebnost stvaralaštva Nine Bešlić, od samih početaka do danas.
