Priča “Đavolje dijete” objavljena je u knjizi Izbrisani životi, Emine Đelilović-Kevrić.
Đavolje dijete
Život Ante Roja započeo je s jednom uzečicom: bit će po mome, pa makar i crko.
To se odmah vidjelo kada se rodio 5.4.1934. u Mostaru u maloj trošnoj kući. Majka mu je odmah umrla na porodu, a njega su bili otpisali. Babica Ane je tvrdila i pripovijedala sve do svoje smrti početkom Drugog svjetskog rata, da takvo novorođenče nikada nije vidjela ranije, a ni poslije. Imao je skoro crnu boju kože i proplakao je iznenada nakon deset minuta od svoga rođenja zamotan u bijele krvave plahte odmah do majke. Naglo je svojim plačem prekinuo Oče naš i suze prisutnih. Odrastao je kod ujaka i ujne kao njihovo peto posvojeno dijete, jer se njegov otac nije mogao pomiriti s tim da je ostao bez svoje žene i dobio, kako je govorio sve dok je mogao pričati, đavolje dijete.
Ante je od rođenja dobijao što je htio – čim se naljuti, tijelo bi počelo da tamni, pogled se kočio što je svima, a posebno djeci ulijevalo strah u kosti. Bilo je i ljudi koji su bježali od Ante. Uprkos tome, u njegovom porodičnom domu, ništa mu nije falilo, a posebno ne ljubavi. Njegova ujna Magdalena se trudila svim srcem da Ante nikada ne osjeti da je drugačiji, te je izbjegavala bilo koju situaciju koja bi ga ljutila.
Ante Roj nije znao što želi biti u životu. Kada je upisivao srednju školu bilo mu je svejedno. Ujak ga je upisao u srednju veterinarsku školu. Ali se Ante predomislio isti dan i upisao se u mašinsku tehničku. Da je znao objasniti zbog čega – nije. Jednostavno je u trenutku donio odluku da je bolje da sam odluči pa kako bude. Ujak se nije bunio, nego je naprotiv jedva čekao da Ante počne raditi i ode iz njihovoga doma.
Antini srednjoškolski dani prekinuti su jednog martovskog jutra kada je sa grupom džaka uhapšen i deportovan na Goli otok.
Već prvu noć on i ostali džaci morali su priznati da su kredom ispisali parole Dolje Tito, živio Staljin . Parole su se nalazile na zgradi preko puta koje su prolazili.
Isljednik Marko, zadužen za najokrutnije prestupnike, cijelu noć je pokušavao iznuditi “istinu” od Ante, ali Ante je u sebi ponavljao da nikada neće priznati pa makar i crko. Tako je i bilo, svi džaci su priznali, ali je Ante ostajao uporno pri svome.
Isljednik Marko se čudio njegovoj boji. Kako je noć odmicala, Ante je izgledao baš kao prikaza. Bio je skoro pa potpuno crn i krvav. Posljednji Markov udarac ga je srušio na pod i dugo se nije digao. Ovaj je gotov, rekao je Marko stražarima kada je napuštao ćeliju, ostale ujutro na Goli otok.
Ujutro su se stražari iznenadili. Ante je bio živ, ali od udaraca nije mogao pričati. Lice mu je bilo otečeno i nabubreno.
Tako su i Antu brodicom prevezli na Goli otok u drugoj grupi kažnjenika 1949. Ante se još i na brodici nije mogao pomiriti sa sudbinom. Uspio je izvući tanku ruku iz osmerca koji je visio na pola i pobjegao u ćošak palube. Ostali iz osmerca su pali i ostali u moru. Jedan isljednik mu je dobacio: možda nisi pao, ali nećeš ti izdržati batine dobrodošlice. Htio je da mu kaže da će crknut kad njemu bude volja, ali je isljednik okrenuo glavu i po pozivu otišao na drugu stranu palube.
Kada su izašli na Goli poredani u špaltir, čuo je samo bando, bando, bando jedna. A onda je vidio uzburkanu ruju koja viče: Druže Tito mi ti se kunemo.
U toj grupi ljudi, prvih kažnjenika, Ante je vidio i svog komšiju Karabega. Pogledali su se oči u oči, a onda je Karabeg uzviknuo: Eno, udrite bandita, eno i đavoljeg djeteta!
Sljedeće čega se Ante sjeća jeste baraka u kojoj je ležao. Kada je došao sebi vidio je da mu je glava u zavojima a ruke prepune flastera, te da nije u svojoj odjeći. Nosio je staru iznosanu i poderanu odjeću koja mu i nije odgovarala. Sigurno je bila od starijih zatvorenika.
Zatim je začuo: Pet je sati, ustajte! Ajmo pištat, ajmo srat!
Bilo ih je 14 u ćeliji. Jedan mu je stražar prišao, uzeo ga za ruku i odveo pred malo duboku kantu. Zudaralo je sa svih strana. Poslije je saznao da se taj obred zove kiblovanje.
Ovdje pišaj, pišaj!
Ante nije imao vremena da razmišlja. Pišao je sa ostalim zatvorenicima. Kada ih je bolje osmotrio, nije vjerovao da su to isti džaci koji su sa njim ujutro krenuli u školu.
Pojedite po ovaj bokur pure, pa hajmo odmah u red!- vikao je stražar.
Ajmo u red!- vikao je dok su se zatvorenici redali ispred Petrove rupe.
Ante je prvi put vidio tragač. Služio je za nošenje kamenja. Ispred je bio njegov professor sociologije Mihailo Parač, držao je tragač objema rukama, nazad je bio Ante. Nosili su ogromno kamenje. Anti je bilo preteško, ali je izdržao skoro do kraja.
Ajde ti glavati crnjo guraj jače!- reče isljednik nadvijen kao sjena nad njim.
Nisam ti ja Sizif, jebo li te on!- viknu Ante nakon duge šutnje i ispusti tragač.
Već prvog dana Ante je bio nasmrt prebijen i bačen u tamnicu. Zapravo, Antu Roja su bili otpisali ali su isto tako u čudu bili kada su nakon dva dana otvorili vrata i vidjeli da je živ. Sjedio je u ćošku i češkao se po kosi i ispod pazuha. Izvadio je deset vaški ispod pazuha.
Živ si Sizife!?- povikao je isljednik.
Ante je samo šutio.
Izgurali su ga vani ponovo u Petrovu rupu. Dobio je jedan lončić vode. Ostali su okretali glave jer je Ante izgledao kao živi leš. Više nije nikoga gledao u oči, niti je želio da se išta desi osim da umre. Naglas je mrmljao: Ante će crknut kad njemu bude ćejf.
Izdrži Ante do večere– dobacivao mu je Mihailo.- Ovdje moraš da šutiš i da klimaš glavom. I pazi ovdje su ti svi dvoličnjaci. Ako kažeš nešto što je protiv njih ili Tita, ti ćeš gurat najteže kamenje. Ovdje se samo šuti Ante. Samo se šuti.
Ante je čuo, ali se pravio da ne čuje.
Kada su ih izveli van Petrove rupe, prema dijelu u kojem su pripremali miniranje, Ante je odlučio- uzeti prvi kamen i s njim pasti u more. I to će biti moj kraj, bolje i to nego ovo poniženje, mislio je.
Zaista je bilo tako, Anti je srce lupalo jače no ikada. Uzeo je kamen i zalijepio ga na prsa. Potrčao je ne znajući ni otkud mu snaga da toliko jako trči smrti. Pao je u more. A za njim profesor i par drugara. Ni na kraj pameti mu nije bilo to da će neko skočiti za njim, niti je to htio.
Zašto… zašto… ponavljao je.
Izdrži Ante, izdrži dijete– govorio mu je Mihailo.
Izdržao je Ante dva sata, a potom se zatrčao u kamenelom čim su mineri istrčali. Pedeset je mina aktivirano, a baš je zatajila ona kraj koje je stajao Ante Roj. Kada su ušli u kamenolom mislili su da će ga naći potpuno raznesenog, ali su ga našli pokraj jedne stijene kako mrda prstom i viče: pas joj mater, zatajila, zatajila mina!
Da je to bio kraj Antinih pokušaja da prekine svoj život – nije. Izbrojao je pet zrna graha u limenoj posudici dok su večerali. Uzeo je dvije-tri kašike. Nije imao želje da jede. Zatim se iskrao i popeo na krov barake, okrenuo se prema kamenom stepeništu s namjerom da skoči. Ali ni ovaj put nije imao sreće.
Neko je povikao: banda, banda, banda!!!
Zatvorenici su izašli i vidjeli Antu. Netom prije nego se bacio s krova barake, naslonili su letve na zid pa im se Ante skotrljao u ruke.
A u pičku materinu! – viknuo je Ante potpuno taman i krvav.
Mrak se nadvio nad barake. Ante je u baraci zaspao sasvim iscrpljen, bez ikakvih želja i htijenja.
Te noći je prestao biti đavolje, a postao Golootočko dijete.
Emina Đelilović-Kevrić
O autorici: Emina Đelilović-Kevrić, rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija b/h/s jezika i književnosti u Zenici, na istom odsjeku je i magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječje književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016).
