Cvijeta Job – Ilustratorica minijatura i slikarica

Cvijeta Job; slikarsko vrelo, rijetko viđeno

piše: Denis Kožljan, dipl. educ.

Tko je zapravo Cvijeta Job

Slikarica, ilustratorica minijatura, rođena 6. kolovoza 1924.. umrla 18. lipnja 2013. Cvijeta je kćerka poznatog hrvatskog slikara Ignjata Joba ali i supruga Zdenka Balabanića te je kroz svoj stvaralački rad dokazala koliko su oni imali svog utjecaja što se tehnike tiče ali i motiva (minijature). Suprug joj je bio velika potpora u trenucima dok je radila ilustracije Priča iz davnina, Ivane Brlić Mažuranić.

Djetinjstvo je provela u Supetru na Braču gdje je njen otac imao atelje, ali i u Splitu. Upijajući očev rad, proslikala je očevim stilom. Kad joj je direktor riječke Moderne galerije u Rijeci Vižintin rekao da slika kao otac, odlučila je promijeniti rad te je napustila crtanje velikih slika ulje na platnu te se posvetila minijaturama da bi se razlikovala od oca, a koje su ju nadahnjivale, posebice srednjovjekovne rane renesanse, (Paulo Uccello)

Izlagala je prije nego što je pošla na Akademiju. Prvi je put izlagala 1937. godine na skupnoj izložbi mladih u Splitu. Drugi je put izlagala 1944., također u Splitu na izložbi slikara partizana, a koja se računa kao njena prva izložba. ALU je upisala u Zagrebu poslije rata.  Sa svojim suprugom živjela je u teškim imovinskim i stambenim uvjetima – u podrumu vile Serena. Dvanaest godina su živjeli tako, što se osobito osjetilo u opusu njena supruga. Upravo tu je nastao njen poznati ilustratorski opus u svezi s bajkama I.B: Mažuranić. Za suradnju ju je pozvao slikar i kipar Goldoni koji je onda radio kao likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost. Prihvatila je njegov poziv za oslikavanje bajki Ivane Brlić-Mažuranić.

Ilustrirala je poštansku marku Republike Hrvatske iz 1997., na temu Šume Striborove, bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Slika prikazuje “domaće” (junaci bajke Šume Striborova – dio ciklusa poštanskih maraka Europa – Priče i legende, autorice Nevenke Arbanas.

Poslije je izlagala u inozemstvu, u Firenzi, Bologni. Ukupno je samostalno izlagala deset puta.

Nakon očeve smrti, najvažniju ulogu u njezinu odgoju preuzima majka. Živka Cvetković bila je komunistkinja od studentskih dana, pa je davala Cvijeti da čita Gorkog i druge ruske pisce. Buduća slikarica postaje aktivan član skojevske organizacije u Splitu, gdje žive. Kad su u siječnju 1942. godine strijeljali Cvijetinog prijatelja Ranka Orlića jer je bio komunist-omladinac, to ju je nagnalo da se pridruži partizanima kako bi osvetila njegovu smrt.

Rukovodioci Agitaciono-propagandnog odjela KPH za Dalmaciju znali su da je kći slikara Ignjata Job pa su je uključili u redakciju Agitpropa, da crta i oprema partizanske listove. Tako još za rata počinje njezin likovni angažman u listovima Dnevne vijesti, Naš izvještaj, Žena u borbi, Omladinska borba, a za partizansku pjesmaricu grafički rješava korice. Crta i karikature s jakom političko-propagandnom porukom. Njih su razumjeli i smijali im se i pismeni i polupismeni vojnici, seljaci kao i vojno-politički rukovodioci. U redakciji su uz Cvijetu Job, slikar Joka Knežević, pjesnik Jure Kaštelan i Branko Barić, arhitekt Neven Pegvić, Braslav Braco Borozan…

Cvijeta Job u NOB-u je provela četiri godine, na raznim dužnostima, a nakon desanta na Drvar, koji je jedva preživjela, s jednom grupom boraca prebacila se na Vis. Redakcija lista Slobodna Dalmacija bila je smještena u kući književnika Ranka Marinkovića. “Tamo sam našla drugove, kasnije kolege, slikare i kipare: Ljubu Ivančića, Dalibora Paraća, Mirka Ostoju, pjesnike Živka Jeličića i Juru Kaštelana. Jednog dana Dalibor Parać mi je poklonio fine crtaće papire, tuš, krejone, boje, koje su stigle iz Splita. Prvi puta, za četiri godine, sam dobila u ruke slikarski materijal. Crtala sam po Visu masline, vinograde, partizane…”

Najveća ljubav i ujedno najveći ilustratorski opus Cvijete Job, bile su pripovijetke Ivane Brlić Mažuranić.

Pripada rijetkoj skupini likovnih umjetnika koji njeguju tako osebujan i prepoznatljiv izraz, koji privlači od najranije dobi, a koji sve potpunije doživljavamo na putu odrastanja i sazrijevanja. Strpljiva je majstorica detalja, koji se podčinjavaju jedinstvu kompozicije. Pažljivi će promatrač uočiti kako s dubinskom koncentracijom i pažnjom pristupa svakoj pojedinosti, bila ona uvojak vilinske kose, ručica djeteta, ljuska zmijske kože, slavujevo pero… Ta koncentracija nikada ne popušta, a minijatura se ne iscrpljuje u detaljističkom prikazu, nego iz njega crpe svu raskoš i ispunjenje. Minijature joj krasi mašta, iskrenost, ustrajnost, spontanost. To je i kod minijatura namijenjene dječjem čitateljstvu, kod onih kojima je ilustrirala prozna djela Petra Šegedina poeziju Živka Jeličića kod onih koje su nastale u osobnoj inspiraciji.  U minijaturama, Cvijeta koristi vrlo često elemente nadrealizma.

Hrvatskoj je javnosti poznata po brojnim dječjim knjigama koje je ilustrirala: bajke Andersena, Jeršina i dr.

Kako se Cvijeta Job igra u svojim slikarskim eksponatima s likovima Priča iz davnina i slikarskim umijećem stvara zapravo neke sasvim nove junake bajki

U razgovoru za Gloriju 2000. godine Cvijeta Job je otkrila kako je počela ta prisna suradnja slikarskog opusa sa R. Goldonijem : “Otkrivši bajke Ivane Brlić Mažuranić naprosto sam se u njih zaljubila! Nisam više bila djevojčica: moja kći Vesna već je bila školarka kad me Raul Goldoni 1962. presreo na ulici i pitao da li bih za zagrebačku Mladost oslikala bajke ‘hrvatskog Andersena’. Kako da ne, naravno da bih! Tada sam prvi put na dušak pročitala ‘Šumu Striborovu’, ‘Regoča’, ‘Ribara Palunka’, o tome ‘Kako je Potjeh tražio istinu’, a plamteće bakrenocrvene ovce iz ‘Jagora’ razigrale su moju maštu. Nisam imala uzore, preda mnom su bile samo crno-bijele vinjete Alberta Kinerta. Sama sam osmišljavala likove i strpljivo ih, vrlo tankim kistom, pa i onim izlizanim s tri dlake, zbog čega su mnogi nerijetko sumnjali da ih zapravo crtam perom, temperom prenosila na papir. Provodeći po osam sati za crtaćim stolom u našem opatijskom stanu, za približno pet mjeseci završila sam slikovnicu s jednom bajkom.”

” Likovna kritika prepoznala je originalan slikopis ilustracija Cvijete Job. Svaka je ilustracija, neovisno o tekstu, bila tretirana kao da je za odrasle. Nije podilazila djeci, već je znala razbuktati maštu svakome tko se zagledavao u njezine minijature na izložbama, ili tiskane kao ilustracije ukoričene u knjigama. Preciznost izvedbe, savršen osjećaj za odnose detalja prema cjelini, osjećaj za boje, ritam, strukturu, koju kao da je plela iz nekih čarobnih niti, sve je to krasilo i krasi djelo Cvijete Job, napominju u monografiji Branka Hlevnjak i Rhea Ivanuš. Bila je u tome iskrena i predana, strpljiva i uporna. Za pojedinu sliku trebalo joj je i po mjesec dana da je dovrši. Pritom je slušala glazbu Sibeliusa ili Berliozovu Fantastičnu simfoniju.”  (T, Tolić)

Dio razgovora s umjetnicom u povodu njene  velike retrospektive u zagrebačkoj Galeriji Ulrich, svibnja 2003. S umjetnicom je razgovarala povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović, a cijeli razgovor možete pročitati u 239. broju Vijenca pod nazivom “Čudesni svijet minijatura”.

Na suradnju vas je pozvao slikar i kipar Raul Goldoni, tadašnji likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost.

— On me sreo u gradu i pitao me da li bih ilustrirala Ivanu Brlić-Mažuranić. Ja velim kako da ne, što god mi daš, sve ću ilustrirati. A to nije istina! Ja volim ilustrirati samo bajke. Suvremene teme uopće me ne privlače. Ne odgovaraju mi. Samo gdje ima mnogo mašte, događaja. Kao kod Ivane Brlić-Mažuranić. To vrvi događajima, njezinom fantazijom. To mi je odgovaralo. Svi ti njezini patuljci… (pokazuje mi minijature). Ovo je Regoč. Kad sam morala raditi te konje, gledala sam Rubensove konje. Oni su me inspirirali.

Vaše su se slikovnice uvijek isticale među ostalima osebujnošću.

— Dok sam radila, nisam se trudila da to bude dopadljivo. Radila sam čisto spontano, po svom nahođenju, onako kako sam ja doživljavala sadržaje Ivane Brlić-Mažuranić. To mi je glavni opus u životu. Posvećivala sam se tim ilustracijama.

Što vas je najviše privlačilo u pripovijetkama Ivane Brlić-Mažuranić?

Ona je imala vrlo širok raspon pripovijedaka. Ona je Slavonka, ali cijeli Ribar Palunkodogađa se na moru. A kako mi je taj sredozemni krajolik blizak, unosila sam sav dalmatinski, mediteranski pejzaž. Bilo mi je teško raditi ovu posljednju knjigu (Nevu Nevičicu). Morala sam ići u muzej i tamo studirati sve te šljemove, ratove, koplja, buzdovane… Sve sam to skicirala da bih na tome radila.

Njezini likovi nisu lijepi. Ljepota na minijaturama Cvijete Job zrači iz ukupnosti doživljaja, iz usklađenosti najsitnijeg detalja s cjelinom rukotvorine koja traži veliku vještinu i predanost (na originalnim crtežima reljefno je nanosila boju zbog čega su bili i taktilni, što se nažalost izgubilo u tiskanoj ilustraciji). Naime, pedesetih i sve do pred kraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća oprema knjiga podrazumijevala je veliku grafičku vještinu slikara, budući da letraset nije postojao, a knjiški blok tiskan knjigotiskom nije mogao zadovoljiti potrebu za velikim i dekorativnim naslovima, inicijalima, vinjetama i svime onime što je autor prijeloma i opreme zamislio. U to doba, kako i nije bilo školovanih dizajnera, još manje računala za ispomoć, tu je vrstu primijenjene grafike običavao raditi isti autor koji je radio ilustracije. Barem je to bilo pravilo u slikovnicama koje je ilustrirala i grafički opremala Cvijeta Job. Autorski pečat podrazumijevao je cjelovitost i sklad koji je tekao od prednjih i stražnjih korica, i naslovnice, preko ilustracija, inicijala, bordura i ornamenata, do vinjeta.

“Njen svijet, onaj za koji se odlučila u ilustraciji je mitski svijet bajki i narodnih umotvorina. Čak i kad ilustrira jedno realistično djelo kao što su ‘Lovčevi zapisi’ od Turgenjeva, njen crtež poprima draž nepoznatog i čudnog, mada u granicama sasvim adekvatne koncepcije fascinira gledatelja. Ali, njen pravi domet je ipak istočnjačka minijatura. Sa preciznošću i dosljednošću nekog indijskog ili perzijskog majstora ona ostvaruje svoju neiscrpnu slikarsku fantaziju u vjernom predstavljanju one druge fantazije iz teksta.”  (T, Tolič)

Devedesetih godina, kad su se rasprodale slikovnice koje je ilustrirala, zagrebački nakladnik Hena primijetio je da među popularnim pričama Ivane Brlić Mažuranić, koje je Cvijeta Job ilustrirala za Mladost, nedostaje priča “Sunce djever i Neva Nevičica” te je od umjetnice naručio ilustracije. Ona sama je priču dugo izbjegavala zbog ljepote koja je trebala obilježiti glavne likove. Ipak, prihvatila se tog posla i slikovnica je objavljena 2001. godine. Bila je to ujedno i zadnja velika narudžba ilustracije dječjih slikovnica. “Rekli su mi jednom prilikom da radim ružne likove, ali nikada nisam željela raditi ljepotane. Najteže mi je bilo raditi priču ‘Sunce djever i Neva Nevičica’, koju sam stalno izbjegavala jer je zahtijevala velike pripreme, a i likovi su trebali biti lijepi”, objasnila je u intervjuu Vjesniku 2005. godine.

Ljepota minijature u djelima C. Job

Ljepota minijatura Cvijete Job izvire iz dubina izmiješanih svjetova, iz mašte, sanja, nada i stvarnosti, u kojoj postoje i mali vragovi da bi mi bili, postali ili ostali svjesni vlastite nesavršenosti, ismijali hinjenu ozbiljnost i prihvatili svoju prirodno vragolastu i prevrtljicu narav, te ostali otvoreni kritici, duhovitosti i dobroti. To su razlozi koji opus Cvijete Job čine trajno aktualnim.

Cvijeta  u svojim likovnim djelima kao simbol mediterana

To je podneblje iz kojeg je crpila  boje,  strukture, vjetrove i mora, kamena zdanja. male crkvice. I prve slike maslinika na vjetru i rascvjetalih bajama svijet je te otočke, primorske i dalmatinske ljepote.

Međutim, po čemu je Cvijeta Job još više mediteranska slikarica jesu žene. Tu bi se sociologinje i teoretičarke koje analiziraju žensko pismo mogle znatno angažirati. Ne po ženskom pismu u formalnom smislu, jer znamo da je Cvijeta Job vrlo slična Ignjatu Jobu u njegovoj ranoj fazi, pa su ih znali čak i pomiješati, nego je riječ o dalmatinkama, primorkama, o ženama Mediterana koje su odjevene u duge crne haljine i imaju crne rupce na glavama. Slika ih u danima rata kada su muškarci na fronti, a one su ostavljene same s djecom u selima, bježe od granatiranja, paleža kuća, plaču, jadikuju, mole itd. i u svom tom ratnom košmaru djeluju pomalo bizantski izduženih lica, dok se vjetar i dim isprepliću poput aveti. Pogledamo li pažljivo recimo sliku Na bunaru vidjet ćemo ponovno te žene kako dolaze po vodu i kako su uprtile na leđa teške brente pune vode i nose ih kućama, ili nose granje za potpalu na leđima, rade teško i pritom brinu o djeci. Sve se to može vidjeti na slikama Cvijete Job, uvjerljivo i dojmljivo.

Jednako je zanimljivo promotriti sliku iz knjige Ribar Palunko i njegova žena, u sceni kada oni bježe barkom sa sinom kojeg su uspjeli spasiti iz dubina morskoga kralja, a koje prate sirene i nadlijeću vile, u vrtlogu dugih kosa koje lete na vjetru, prozračnih i lepršavih halja, tih mladih djevojaka raznih poza i položaja. Sve to podsjeća na scene nebeskih anđela, ili bolje renesansnih puta, koji su česti slikarski motiv. Ali ovaj veličanstveni i dinamičan prizor ženskih letačica i sirena je jedinstven.

Predana je Cvijeta Job i kada slika orijentalne tkanine u njihovoj raskoši i finoći i različitim kakvoćama materijala; kada slika drvorezbarije i sve detalje finog ručnog rada primijenjenih umjetnika, i kada unatoč svakom detalju njezine slike ostaju skladne i jedinstvene cjeline.

Velika je majstorica minijature Cvijeta Job kada pored svojih ilustracija oprema cijelu knjigu; ona je iluminira poput srednjevjekovnih majstora manuskripta. Njezina iluminacija ili kako bi mi danas rekli dizajn obuhvaća korice i naslovnice, vinjete i bordure, te osobito inicijale. Svaki inicijal, bez obzira o kako se velikoj ili maloj knjizi radilo Cvijeta Job posvećuje inicijalu takvu pažnju da u njemu već vidimo i čitamo prve slike samih priča. Sve to, fino, pedantno i strpljivo slika Cvijeta Job. Nije slučajno od uglednih članova žirija za knjigu Konjić Grbonjić dobila tek osnovanu nagradu Vladimir Nazor već 1952, te potom nagrade na međunarodnim sajmovima u Bolonji, Leipzigu, Bratislavi, Beogradu; 1967.dobila novoosnovanu Nagradu Grirog Vitez, kao da su zbog nje izmišljali nagrade za ilustraciju, da bi 1970. bila pohvaljena od najuglednijeg žirija za ilustraciju Hans Cristian Andersen. Mnogo se o Cvijeti Job može toga pohvalno reći i napisati, a hvalili su je ugledni kritičari poput Vižintina, Vande Ekl i vrlo strogog kritičara, nekadašnjeg radikalnog Gorgonaša, Radoslava Putara.

Na njezinu hijerarhijsku i osobnu perspektivu te groteskna lica i karikaturalne poze sasvim sigurno utjecalo je njezino bavljenje karikaturom u ratnom razdoblju, kada je smijeh bio itekako važan lijek neizvjesnim sudbinama. Tu je humornu crtu Cvijeta Job sačuvala do kraja, pa je u Bračkim motivima rado, kako je sama izjavila, nacrtala nekog skrivenog vraga, da nama malo podvali i da njoj ne bude dosadno dok slika. Sve se to može razgledati i pročitati u najnovijoj monografiji promoviranoj u knjižnici Marije Jurić Zagorke u Zagrebu.

MOŽE SE ZAKLJUČITI

„Cvijeta Job čvrsto je zagrizla u minijaturu i tu isplela svu čaroliju; stihovi, priče i bajke razbuktavale su njezinu vizualnu maštu i slikarsku ljubav do vrtoglavih visina tako da nikada nije poželjela biti bilo što drugo doli slikarica minijatura. Jednom je izjavila da kad bi i htjela ne bi mogla slikati ništa drugačije od toga što je započela već 1947. s prvim izdavačima, još prije nego što je završila Akademiju. Cvijetinu posebnost i bogatu maštu odmah su na početku njezine karijere, od 1947., primijetili uvaženi likovni kritičari i žiriji koji su joj dodjeljivali sve najviše nagrade za ilustraciju, ne samo u zemlji nego i u inozemstvu. Dobila je, primjerice, novoosnovanu nagradu ‘Vladimir Nazor“ 1952. i nagradu ‘Grigor Vitez’ 1967. Čak i konceptualno orijentiran Radoslav Putar, bivši gorgonaš, Cvijetinim radovima dao je najviše ocjene. Proslavila se ilustracijom 1967. kada je slikovnica ‘Šuma striborova’ na Sajmu knjiga za djecu u Bologni ušla među dvadeset najljepših knjiga na svijetu te u Leipzigu na Međunarodnom sajmu knjige 1969. kada je osvojila počasno priznanje za ‘Ribara Palunka’. Osvojila je i 1970. s knjigom ‘Najljepše priče’ ‘mali Oskar’ za ilustraciju koji joj je dodijelio žiri Nagrade Hans Christian Andersen“, rekla je Branka Hlevnjak.

‘Mjesto Cvijete Job u vrhu je hrvatske povijesti likovne umjetnosti u području sitnoslike, ilustracije i iluminacije, jedna je od najoriginalnijih majstorica minijature’, kaže Branka Hlevnjak

Cvijeta Job rekla je u intervjuu koji je za Vijenac 2003. s njom vodila povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović, da se silno namuči dok radi sliku:

„Prvo se namučim dok to komponiram, poslije dođe razdoblje dok se slika radi te sam zadovoljna, onda na kraju opet nisam zadovoljna, jer mi se čini da nisam napravila ono što sam htjela. Mislim da je to mučan proces slikanja koji ljudi ne shvaćaju. Misle da je to nama zabava, zadovoljstvo. Tu ima dosta muke, dok se to radi. Meni to uvijek teško pada. Početak naročito. Kad počnem, onda je već lakše. Mislim da je takav proces u svim umjetnostima, likovnoj i glazbi, književnosti. Da je uvijek taj proces, početak, najteži. Svaka slika mora biti jedan doživljaj. Onda se često događa da imate doživljaj, a da naslikate nešto drugo. Kad je slika gotova, onda vidite da to nije ono što ste htjeli, nego da je ispalo nešto deseto. Ne mora biti loše, nego nije ono što ste htjeli. Što ste zamišljali. Onda se u procesu rada sve promijeni. Ovo posljednje radim po svom. To nije po ničijem tekstu. To je moj vlastiti tekst. Moja zamisao. Ja to zovem slobodnom temom. Ipak si vezan kad ilustriraš nečiju pripovijetku, vezan si za ono što je pisac napisao. A ovdje nisam vezana, ovdje sam mnogo slobodnija. Htjela bih živjeti još barem deset godina da mogu slikati.”

A živjela je još točno deset godina nakon toga i ostavila svima svoje minijature i ilustracije, taj materijalizirani trag svoje ingeniozne mašte i kreativnosti.