ČUDNA NEKA PRIČA

ČUDNA NEKA PRIČA

Možda je ova priča čudnovatog sadržaja, a možda i nije. Možda ja to tako samo vidim i doživljavam.Prije skoro mjesec dana dok pakovala sam torbe i kofer,obuzimao me osjećaj optimizma, dragosti. Hm…napokon opet odoh gore, tamo na sjever, u moje gnijezdo zvano lječilište Varaždin. Volim povijest i znam da su nekad davno u tom istom mjestu obitavale rimske nimfe. Jedna od njih zvala se Minerva koja je danas i zaštitnica mjestašca u kojem ljudi žive neki svoj mir, skromnost ali ponosni jer njihovo obitavalište poznato je po termalnoj, ljekovitoj vodi, po kupelji gdje nekad kupale se bogate obitelji, tamo preko puta na obronku gdje su danas tek ostaci naznačeni kamenim pločama bazena iznad kojih je ove siječanjske nedjelje napadao debeli snježni pokrivač. Bijah posjećivala taj obronak i fotićem bilježila povijesne ljepote zapisane u povijesti Varaždinskih toplica.

No, sada kucam po tastaturi budući ne mogu vani, u šetnju i razgledavanje još mnogih detalja koji do sada nisu zaintrigirali moj objektiv, a znam da ih ima i to vrlo posebnih, čudnovatih poput recimo kapelice koja je ostala na kraju jedne uličice kao uspomena na vrijeme osamnaestog stoljeća gdje su se stanovnici molili protiv kuge i drugih bolesti. Pomolih se i ja ispred. Još je uvijek tu božićno okićeno drvce. Fantazija, što reći više. Tu je u  blizini Crkva Svetog Marka, čija zvona bilježe svaki sat vremena pred nama, danonoćno. Ne, mislila sam smetat će mi za san. No, dapače. Umiruju me zvona, umiruju me bijele pahulje, nasmijava zagorski dijalekt vrlo dinamičan i zanimljiv da sam ga odmah prihvatila kao svog, barem za vrijeme mog boravka ovdje jer svoju čakavicu???? dajte najte…nikad zaboraviti ne bih mogla.

Pričica priča, danas svetim stolom poškropljena. Ovdje su ljudi ponizni i bogomoljni iako radišni i temperamentnog duha.
“A kaj bumo mi mogli protiv prirode”, govore onako usput, tapkajući sitnim korakom ulićicom što vodi  od Termi prema središtu mjesta.
Pratim, bilježim, u glavi slikam i tako zaboravljam bol zbog koje sam  po valjda peti put vratila se baš ovamo, u zgradu koju poznajem do u detalje, ulazim u lift desetak puta dnevno i vozeći se do četvrtog….kata i spuštajući se opet do minus jedinice gdje vježbam u bazenu s ljekovitom vodom, nadajući da će se moje umorne i bolne rane zacijeliti. Možda hoće, veća je vjerojatnost da neće, no, svatko tko ovamo dođe vrlo dobro i hrabro nosi svoj križ, križić, a kako jedna bakica reče, i kapelu. Čovjek izdrži svašta, borba životna
nije laka, pa hajde da i ja nastavim u tom duhu.

Denis Kožljan

O autorici: Denis Kožljan rođena je 13. 08. 1961. u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvijetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.