Brate Mjeseče
A voliš li ti kad u jesen padaju kiše?
Volim. Tad mogu najbolje da dišem. U šetnji šumom. Onako iz dubine punim svoje plućne mjehuriće.
A voliš li ti kad u proljeće jutarnje magle zaviju grad i cvijeće, i osjeti se kontejneri obrasli u smeće?
Volim. Tad promatram obješena lica prolaznika, i zamišljam njihove sretne bore, što ocrtat’ će osmijeh na obrazima, kad ih obasjaju prve tople, pomalo sramežljive zrake, tamo negdje- oko podnevnog odmora…
A voliš li ti ljeti, kad upeče žega, i jedva da se što živo može da gega?
Volim. Tad u čistoći, toplini kamenih ulica, šetnjom odmaram svoje misli, svoja stopala,
Dan provedem gnijezdeći se na mekim iglicama borova i jela što nadvisujući moje sretne oči.
Prave mi hlada, omamljuju me mirisima svojih iglica, lelujavim svojim granama u zagrljaju s blagim vjetrom, škakljaju me razdragano – posvuda.
A voliš li i zimu, hladnu, vjetrovitu, škriputavu, ozeblina punu?
Ta, ona mi je najdraža! Tad upoznah Tebe – brate Mjeseče. U onoj hladnoj, usamljenoj noći, zasjavši na moje smrznuto okno, zlatnim si me sjajem ti jedini ogrijao, zagrlio…
Proljeće, ljeto, jesen, zima – Tebe volim!
Andreja Sedak Benčić
Sve ljepše od ljepšeg!